Kako je francuski biskup Adalberon lijepo sročio, srednjovjekovno feudalno društvo dijelilo se na one koji mole, one koji ratuju i na koncu i one koji rade. U ovom slučaju one koji mole predstavlja sloj svećenstva, one koji ratuju sloj plemića, a oni koji rade u to su vrijeme kmetovi, slobodni seljaci i ostali slični slojevi koji predstavljaju oko 95% ondašnjeg stanovništva. Ništa drugačije nije bilo ni na prostoru našeg Međimurja, o čijim smo srednjovjekovnim gospodarima već ponešto i pisali, a s ovim počinjemo pisati i o njihovim velikim vojnim pohodima. Pisali smo već o najpoznatijem, bitki kod Nikopola u kojoj sudjeluju Celjski i Lackovići, međutim, bilo je još podosta zanimljivih sukoba.
Prvi važniji u kojima plemići Međimurja sudjeluju su sukobi s Mongolima. Mongolski je prodor 1242. godine ostao urezan u kolektivno sjećanje čitavog Kraljevstva i repovi su se povlačili još godinama nakon toga. Možemo pretpostaviti da su određeni dijelovi ogromne mongolske vojske provalili i pljačkali i područjem između Mure i Drave, iako konkretnih zapisa nemamo.
Prema ispravi iz godine 1244., dakle dvije godine nakon sukoba Lancelot, pripadnik roda Haholda, dobiva Veliku, Lobor, Klenovnik i još neke posjede, upravo za svoje zasluge kod sukoba s Mongolima u predjelu između Varaždina i Ptuja. To je vrlo blizu Međimurja, pa bi se samo slučajno moglo desiti da ni jedna manja mongolska skupina ne pljačka i tim prostorom. Godine 1255. vidimo kako još jedan član roda, Tristan, nagrađuje svog vazala Egidija jednim jutrom zemlje! Razlog je tome, kako u ispravi piše, što je Egidije prilikom provale Mongola spasio život Tristanu i njegovu sinu. Spomenuti je Egidije pripadnik nižeg plemstva, pretpostavljamo bivši kraljev gradokmet, koji je također sudjelovao u sukobu. Lako je moguće da se to dešavalo upravo na području donjeg Međimurja, gdje je Egidije i imao svoje posjede.
Najzanimljiviji je primjer Ivana de Buzada, također pripadnika roda. On je obnašao vrlo cijenjenu funkciju splitskog nadbiskupa (1266. – 1294.), i čak se nazivao i Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniaeque primas, što bi značilo da je u hrvatskim zemljama igrao onu ulogu kakvu ostrogonski nadbiskup ima u ugarskim. No, on nije potomak Buzada i nije iz te grane roda, a ipak se odlučuje identificirati po njemu. Zašto? Pa zato što je Buzad II (to je onaj koji je ostavio toponim Buzovec) umro mučeničkom smrću u Pešti, od ruke Mongola. Da stvar bude dramatičnija i tragičnija, to se dogodilo u crkvi. Koliko je taj sukob bio važan još desetljećima kasnije, vidimo po tome da se Ivan identificirao pripadnikom roda koji mu nije direktni predak, ne bi li zbog toga imao koristi u svojoj crkvenoj karijeri.
Ne znamo kako su se koji od njih proveli u tim sukobima, no mongolska je vojska na ravničarskom prostoru djelovala nezaustavljivo i svojom taktikom ratovnja stvarala ogromne probleme svim europskim feudalnim vojskama. Srećom, vijesti o smrti njihova kana Ogotaja, kao i nedostatak hrane za konje zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta natjerali su Mongole na povratak. Krajem 13. stoljeća prostor Međimurja zadesili su novi sukobi, a više o njima sljedeći put.
(slike- invazija Mongola – Chronica Hungarorum, Iohannes de Thurocz; grb roda Haholda)
(Zoran Turk)