Bitka kod Nikopola prvi je veliki sraz ujedinjenih kršćanskih sila i Osmanskog Carstva. Nakon pobjede na Kosovu polju 1389. Osmanlije su zavladali većim dijelom Balkana i snažno Bizantsko Carstvo sveli na okolicu Konstantinopola. Godine 1393. bugarski je car izgubio i svoju privremenu prijestolnicu Nikopol. Zbog svih navedenih događaja 1394. je papa Bonifacije IX. pozvao na novi križarski pohod, s ciljem oslobođenja Europe od rastućeg neprijatelja. Sitniji križarski pohodi događali su se kroz čitavo 14. stoljeće, međutim, pravih pohoda nije bilo već gotovo dva stoljeća, pošto je ideja velikih pohoda protiv nevjernika polako zamirala još početkom 13. stoljeća.
Kako su se Osmanlije ovaj put naslonile na srednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo, a kontrolom Balkana opasno zabrinuli i Veneciju, javila se jaka inicijativa za stvaranje moćne vojske koja bi jednom velikom pobjedom potjerala Turke iz Europe. Vojska je konačno sakupljena, a procjene o veličini variraju – od 15 pa do 130 tisuća. Naravno, osmanski su kroničari naglašavali veličinu kršćanske vojske, dok su je kršćanski umanjivali. Rekli bismo da su sve brojke koje govore o veličini srednjovjekovnih vojski pretjerane, međutim, sila od nekoliko desetaka tisuća vojnika svakako je bila impozantna. Osim vojnika Ugarskog Kraljevstva pod zapovjedništvom Sigismunda Luksemburškog, vojsku su sačinjavali i francuski vitezovi koje je predvodio Ivan, sin vojvode Burgundije, zatim trupe Mircea Starijeg, vojvode Vlaške, te brojni njemački, talijanski, češki, poljski, španjolski i ini drugi vitezovi. Opskrbu i podršku svojim mornaricama na Dunavu osiguravale su Venecija, Genova i ivanovci s Rodosa. Sama činjenica da je vojsku sačinjavalo toliko uglednika, jasno je davala do znanja da će vrlo vjerojatno biti problema sa zapovjedništvom.
Slika- kralj Sigismund Luksemburški
Takva vojska naravno nije mogla prolaziti neprimijećeno, niti se skupljanje takve vojske moglo odviti bez saznanja sultana, pa tako Bajazid vrlo brzo okuplja svoje trupe i kreće prema Nikopolu kojeg su križari počeli opsjedati. Kako nisu imali sprave za opsjedanje (!), niti su puno napora uložili u pokušaj zauzimanja same utvrde, križari su Bajazida dočekali izvan zidina. Oni zapravo nisu vjerovali da će im se on suprotstaviti na otvorenom i nadali su se da će Nikopol prije ili kasnije branitelji jednostavno napustiti.
24. rujna kralj Sigismund Luksemburški saziva ratno vijeće i predlaže da prvu liniju čine pješaci Vlaške, pošto imaju najviše iskustva ratovanja s Turcima, međutim, francuski vitezovi odbijaju takvu ideju i zahtijevaju da upravo oni imaju čast poraziti Turke, te samim time i krenuti prvi. Ta će se bahatost pokazati presudnom.
Slika – plan bitke kod Nikopola
Sljedećih dana počele su se raspoređivati vojske pod zastavama svojih zapovjednika. Ono što je nama posebno zanimljivo je da su na desnom krilu vojske kralja Sigismunda bile jedinice pod zapovjedništvom Stjepana Lackovića Čakovečkog, a sredinu kraljeve vojske držao je, uz kralja, Herman Celjski! Tako su važnu ulogu u jednoj od najvećih bitaka srednjovjekovne Europe odigrali upravo međimurski gospodari.
Kako je i traženo, prva je krenula francuska teško oklopljena konjica, koja se smatrala i najvećom snagom kršćanske vojske. Uz velike su gubitke probili prvi red i nastavili napredovati uspinjući se uz brdo. Teški oklop stvarao im je ogromne probleme, sve dok ih nije okružio sam Bajazid sa središnjicom svoje vojske i gotovo u potpunosti ih uništio. Gubitak elitnog dijela vojske bio je veliki udarac za moral, međutim, kralj Sigismund s mađarskim i njemačkih trupama nastavio se boriti i ključnim se za Osmanlije pokazala pomoć konjice Stefana Lazarevića, srpskog kneza i sultanova vazala. Križarske je vojska razbijena, a Osmanlije su osigurali dominaciju i narednih desetljeća.
Ono što će se dogoditi sljedeće odigrat će i ključnu ulogu za sudbinu Međimurja.
Slika – bitka kod Nikopola (minijatura Jean Colombe)
Stjepan Lacković Čakovečki napušta bojno polje prije totalne katastrofe, dok kralj Sigismund jedva spašava živu glavu, ponajviše zahvaljujući Hermanu Celjskom koji je omogućio bijeg ribarskom brodicom. O sudbini kralja u Ugarskom se kraljevstvom dugo ništa nije znalo, a Stjepan Lacković predvodio je inicijativu za dovođenje novog, sebi sklonog kralja, kad se Sigismund iznenada vratio. Već smo pisali što se Stjepanu dogodilo u Križevcima. Sudbina Hermana Celjskog bitno je drukčija. On ulazi u vječnu milost kralja (i cara – Sigismund postaje i vladar Svetog Rimskog Carstva) i postaje jedan od vodećih uglednika srednjovjekovne Europe.
Različite odluke u teškim trenucima bitke imale su ogromne posljedice na budućnost dvije različite obitelji. Članovi obitelji Celjski bračno su se vezali uz redom najvažnije obitelji tog vremena, a u sklopu njihove ogromne državine našlo se od godine 1405. i Međimurje. Celjski su gospodari Međimurja sve do 1456. i izumiranja obitelji. O tome ipak više sljedeći put.
(Zoran Turk)