Nakon što je Međimurje vraćeno mađarskom kralju, jedno je vrijeme bilo u posjedu izvjesnog Donka, sina Dominika, međutim, trajnije se nije zadržalo u ničijem vlasništvu sve dok posjed nije godine 1350. kralj Ludovik Veliki Anžuvinac predao Stjepanu Lackoviću. Lackovići, ili mađarski Lackfy su moćna ugarska plemićka obitelj koja potječe iz roda Heder i njihovi su preci vjerojatno stigli, baš kao i Haholdi, iz njemačkih zemalja. Lackovići su u 14. stoljeću postali erdeljski vojvode (odnosno vojvode Transilvanije) i tu su funkciju obnašali dugi niz godina. Lackovići, vojvode Erdelja u to su vrijeme jedni od najmoćnijih ljudi u Kraljevstvu, ali i šire. Kao takvi, sudjelovali su i u brojnim kraljevim vojnim aktivnostima. Od suzbijanja moći djela hrvatskih velikaša, pa do pohoda na Napuljsko Kraljevstvo, kada je Stjepan Lacković kao vrhovni kapetan u jednom poznatom sukobu ispred Napulja potukao Ludovika Tarentskog.
Slika – moderna rekonstrukcija grba Lackovića
Iako ih je pohrvatila hrvatska historiografija 19. stoljeća, zanimljivo je da su se oni i sami jednom prilikom potpisali upravo hrvatskom inačicom, kao Lackovichi. Sin Stjepana Lackovića bio je također Stjepan, a još se nazivao i Čakovečkim, što je prvi slučaj da se vrlo istaknuti ugarski, pa i europski velikaš identificirao po središnjoj utvrdi Međimurja.
Slika – pečat Stjepana Lackovića Čakovečkog
Vrlo je važno i što su godine 1376. doveli pavline, koji će odigrati veliku ulogu u narednim stoljećima, kako u vjerskom, tako i političkom životu.
Slika – prikaz pavlinskog samostana u knjigi Josipa Bedekovića
Stvari su se za njih počele komplicirati promjenom dinastije. Dok su kao vjerni vazali kralja Ludovika uglavnom prosperirali, u novim su se okolnostima sve slabije snalazili. Iako u jednom trenu vladaju Ligom baruna koja maltene ima veću moć nego kralj Sigismund Luksemburški, nesigurna situacija, česte promjene strana i sukobi lako mogu rezultirati i slomom obitelji. To se konačno i desilo. Nakon bitke na Nikopolju, kojom ćemo se također posebno pozabaviti, kralj Sigismund se godinama vraća s bojnog polja i mnogi su pomislili da je mrtav. U takvim okolnostima, Stjepan Čakovečki već radi na dovođenju novog, sebi sklonog kralja, kad se odjednom Sigismund pojavljuje. Uzaludno se Stjepan pokušavao pomiriti; na uvelike opjevanom Krvavom saboru križevačkom, unatoč obećanoj sigurnosti, optužen je za veleizdaju i ubijen od ruku članova Sigismundove pratnje.
Slika – prikaz Krvavog sabora križevačkog (Oton Iveković, crkva sv. Križa)
Kako su već nekoliko puta pokazali izrazitu nevjeru kralju, takav rezultat zapravo i ne treba čuditi. Tako je završio put obitelji koja je uvelike zaslužna što je Međimurje postalo jedno od najprestižnijih posjeda Kraljevstva i što je Čakovec, po kojem se najistaknutiji član obitelji identificira, došao na kartu Kraljevstva i čitave Europe.
(Zoran Turk)