Kada se spasi život najuglednijoj osobi svojeg vremena, to u svakom slučaju znači i prosperitet vlastite obitelji. Upravo to se s dogodilo i Celjskima. Već ionako dobrostojeća obitelj nakon spašavanja kralja u opisanoj epizodi kod Nikopola uzdignuta je do najuglednijih naslova, kako u Svetom Rimskom Carstvu, tako i u Ugarskom Kraljevstvu. Konačno, Hermanova kći, Barbara Celjska ili u narodu poznata kao Crna Kraljica, postaje ženom Sigismunda Luksemburškog.
Među ostalim posjedima, godine 1405. založeno im je i Međimurje. Za ovo su nam razdoblje posebno važne tri osobe, Herman Celjski, sin mu Fridrik i unuk Ulrik. U njihovo vrijeme u izvorima vezanim za Međimurje nalazimo brojne niže plemiće, vojnike i službenike iz Štajerske i Kranjske, ali zanimljivo, nalazimo i plemiće i moguće tragove svećenstva iz srednjovjekovne Hrvatske!
Slika – prikaz Hermana na viteškom turniru
Tako vidimo da njihovi notari, uglavnom Nijemci, kupuju kuće u Nedelišću, tadašnjem centru Međimurja, da za kapetane Čakovca dovode također Nijemce, svoje vazale. Međutim, našlo se među kaštelanima i pripadnike starog hrvatskog plemstva. Celjski su posebno značajni kao poticatelji gradnje crkava i svetišta, kako u čitavoj svojoj državini, tako i na području Međimurja. Gotička baština kojom se u Međimurju možemo pohvaliti u velikoj je mjeri upravo plod inicijativa Hermana Celjskog, iako su neke od crkava sagrađene tek nakon izumiranja obitelji.
Slika – prikaz Fridrika na viteškom turniru
Ako posjetite crkve u Podturnu, Svetom Martinu na Muri, Macincu ili Nedelišću i pogledate ostatke srednjovjekovne gradnje, sjetite se da je to upravo baština Celjskih, iako su, ponavljamo, crkve građene i nakon izumiranja obitelji, često od strane njihovih kapetana i drugih službenika koji su se u Međimurju zadržali puno duže. Nisu navedene crkve naravno jedine, arheološka istraživanja su pokazala da je njihov grb u crkvi u Mihovljanu, a njihovi su simboli bili i u samostanu sv. Jelene u Šenkovcu. Pavlinski je red darivao upravo Herman i to posjedom Šenkovec. Možda i najpoznatiju crkvu, točnije hodočastilište tog doba podigao je Fridrik Celjski godine 1447. Riječ je o crkvi svetog Jeronima u Štrigovi, čime je ujedno udario temelje tradicije koja se u Štrigovi održala do danas – tradiciji o rodnom mjestu velikog sveca.
Slika – Štrigova označena kao rodno mjesto sv. Jeronima na Lazarusovoj karti Ugarske
Obitelji nakon smrti Hermana upravlja Ulrik, jer Fridrik je nakon ubojstva Elizabete Frankopan potpuno gurnut u drugi plan, čak biva i zatočen dugi niz godina. U konačnici, to je razlog zbog kojeg gradi brojne crkve – ako nije dobio oprost na ovom svijetu, nada se oprostu u sljedećem. Fridrik umire 1454. i ostaje samo Ulrik, koji nema muškog nasljednika. On postaje namjesnikom Ugarske i skrbnikom kralja Ladislava Posmrća. Te su godine međutim obilježili stalni njegovi sukobi s Jankom Hunyadijem. Iako Hunyadi umire od kuge u kolovozu 1456., Ulrik ga nije puno nadživio. Ladislav Hunyadi, sin Janka i stariji brat proslavljenog kralja Matije Korvina naređuje ubojstvo Ulrika.
Slika – prikaz kralja Ladislava i skrbnika mu Ulrika (19.st)
Time je i završila priča s obitelji Celjski. Iako njegova žena Katarina pokušava zadržati posjede, pa i Međimurje, pokazalo se da je takva situacija nerealna. Za nas je svakako bitno da je Međimurje tada već definitivno tretirano kao prestižno vlastelinstvo koje uživaju samo ljudi od najveća kraljeva povjerenja, a biti domom uglednih i dobrostojećih obitelji znači i prosperitet samog posjeda.
(Zoran Turk)