Vratite nam tijela! Vratite nam njihove kosti! – To je svaki čovjek zaslužio!… Priča o nestalom pripadniku HOS-a, Jadranku Aniću Antiću – Šnicli…
Krajem rujna 1991. godine u obranu Vukovara uključilo se 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, poznatijih kao HOS. Od 58 pripadnika HOS-a koji su pristigli na vukovarsko ratište (od kojih je 14 ostalo braniti Bogdanovce), među preživjelima samo sedam nije bilo teško ili lakše ranjeno, a 25 ih je poginulo ili nestalo. Jedan od trojice čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni je i Zagrepčanin Jadranko Anić Antić – Šnicla.
Jadranko Anić Antić rođen je 19. travnja 1959. u Zagrebu kao prvi od troje djece Marije rođ. Piknjač i Ante Anić Antića, dok je po ocu, iz njegovoga prvog braka, imao još pet sestara. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Augusta Šenoe, a srednjoškolsko obrazovanje završio je u srednjoj milicijskoj školi na Svetošimunskoj cesti. Nakon četiri godine školovanja odlazi na prvu službu u Kumrovec gdje ostaje dvije godine, a sljedeći raspored dobiva u Zagrebu, u tadašnjoj MS Dubrava. Godine 1979. Jadranko se ženi Milicom rođ. Jakovčić koja im 1980. rađa kćerku Martinu, a devet godina kasnije, 1989. i sina Luku.
Jadrankova najstarija sestra, Jasna Mikas, reći će kako je Jadranko bio okretno, znatiželjno i veselo dijete, koje je lako sklapalo prijateljstva, ljubimac obitelji. Prisjetit će se kako ga je jako zanimalo nebo, astronomija, sjajno je crtao olovkom, osobito karikature i da je, iako vragolan, volio i slušao starije sestre.
Nakon nekoliko godina službe, Jadranko napušta posao u policiji i zapošljava se kao djelatnik zagrebačkog ZET-a kao vozač tramvaja te će ga na tome radnom mjestu zateći demokratske promjene koje su ubrzo izglasane.
Kada je nakon Plitvica, a osobito nakon Borova Sela postalo jasno kako su ratni sukobi neizbježni, Jadranko Anić Antić priključuje se postrojbama HOS-a. Jadrankov suborac, pukovnik Damir Radnić, ispričat će:
“U Šenoinoj ulici, u sjedištu stranke HSP, organizirali su dragovoljce, a Jadranko se odmah dragovoljno prijavio, poput nas ostalih. Za manje od deset dana dobili smo poziv za petnaestodnevnu obuku. Jadranko je poslan na Žumberak u tadašnji kamp HOS-a u Gornjoj Vasi gdje je, budući da se dobro razumio u oružje, držao i obuku drugim dečkima, a otamo je otišao na svoje prvo ratište na Pokupsko. Nakon mjesec dana dio nas koji smo bili na drugom ratištu, kao i dečki iz Pokupskog među kojima je bio i Jadranko, po zadaći smo pošli na okruženje vojarne Borongaj u Zagrebu gdje smo proveli petnaestak dana, sve do 21. rujna kada je ubijen prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžik. Dan nakon njegovog pokopa, 26. rujna 1991., u prvoj od tri skupine, nas četrdeset krenulo je za Vukovar, kao prvi dragovoljci HOS-a u Vukovaru, koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima.”
Milica Anić Antić, Jadrankova supruga, s tugom će se prisjetiti: “Jadranko je doista sa srcem krenuo u Vukovar. Govorio je kako se Hrvatska brani tamo, a ako nitko ne pođe, tko će je obraniti? Naša su djeca bila malena, sin je imao tek dvije i pol godine, mislio je kako ga tata ne voli jer je otišao, no njegov ga je otac volio silno i otišao je upravo zato kako rat ne bi došao na prag njegovoj obitelji, otišao je kako bi nas zaštitio.”
Igor Široki, jedan od malobrojnih preživjelih pripadnika HOS-a koji su preživjeli Bitku za Vukovar, o Jadranku će reći: “Jadranka sam upoznao u kampu na Gornjoj Vasi, on je zaista bio poseban čovjek, rijetki su takvi. Pozitivan, šaljivdžija, s njim je bio smijeh do suza od ujutro do uvečer, nevjerojatno je znao podignuti moral dečkima. Ne znam kojim riječima bih ga opisao, osim – putujući humor, a to nam je toliko tada bilo potrebno. U Vukovaru smo se razdvojili početkom listopada, posljednji sam ga put vidio negdje oko 10. toga mjeseca, kada je na položaj na kojem sam ja ostao donio municiju. Kasnije, kada smo se raspitivali o našim dečkima koji se nisu vratili, bilo je različitih priča, netko je spomenuo kako je Šnicla, tako smo Jadranka zvali, tražio od Marka gipsera da mu ‘zagipsa’ pištolj oko ruke, no ta je priča malo vjerojatna budući da su četnici provjeravali ranjenicima rane prema spisku koji su imali”.
U knjizi Damira Markuša, HOS-ovca koji je također branio Vukovar, o Jadranku Aniću Antiću, ostat će zabilježena anegdota koja tjera i na suze i na smijeh:
“Kao sto je uočljivo, u tom kolu ludila i smrti bilo je pregršt uistinu smiješnih događaja. Jedan od takvih bio je kada smo nas desetak trebali pretrčati jedno raskrižje po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, osim jednog od nas iz HOS-a, Jadranka Antića Anića ‘Šnicle’. Sam nadimak govori da je bio malo podeblji, a uz to je bio i nevjerojatan zafrkant. Uglavnom, čekamo mi njega da pretrči, a Šnicle nema pa nema. Kad najednom, eto njega na biciklu. Uhvatio zalet i biciklom ‘preletio’ na drugu stranu, popadali smo od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili rafalima. Netko ‘pametan’ mu je predlagao da se pokusa istim putem vratiti s biciklom, ali Šnicla nije to napravio jer je bio stvarno pametan. Volio je zafrkanciju, volio je biti frajer, no u ovakvoj situaciji bolje je nositi živu glavu nego ispasti frajer. Naime, da se i vraćao na biciklu, četnici bi se vjerojatno manje smijali, a više pucali. Jadranko Anić Antić, zvani ‘Šnicla’ i njegove šale toliko su me oduševljavale, da me smijeh često lovio i na sam pogled prema njemu”.
Poznata vukovarska ginekologinja dr. Mirjana Semenić Rutko, tada mlada liječnica u Ratnoj bolnici Vukovar, tijekom razgovora će reći:
“Sjećam se Jadranka, previjala sam ga, u bolnicu je došao nedugo prije sloma obrane grada. Bio je ranjen u nogu, vidjela sam kada je s ostalima izveden, potpomagao se štakama. Bio je šutljiv i ozbiljan, vjerujem kako mu je bila jasna situacija”.
Pretpostavku dr. Semenić Rutko, potvrdit će i Željka Jurić Mitrović, široj javnosti poznata kao malena djevojčica u plavom kaputiću:
”Jako se dobro sjećam Jadranka, njega i drugih dečki koji su dolazili k nama na Olajnicu. Mi, djeca, svatko smo imali svoga omiljenog gardista, a našega Šniclu najviše je voljela moja najmlađa sestra Josipa. Kada je mogao, crtao nam je stripove i igrao se s nama. Majka je i njima svima pekla kruh, a on je obožavao kruh s grožđicama. Nakon što smo dobili informaciju da je ponovo ranjen, a već je gelerima prije bio ranjen u glavu, poslao je nekoga da nam javi da će Vukovar pasti i da iz stana u kojem smo boravili pređemo u atomsko sklonište kod drugih civila. Bio je stvarno dobar čovjek i brinuo je o nama. Nažalost, nikada ga više nismo vidjeli”.
U strip albumu “Vukovar: Haš”, čiji je glavni junak također nestali hrvatski branitelj Mladen Čupić, a koji je s prijateljima kao dragovoljac otišao 1991. godine iz Vinkovaca braniti Vukovar, autor Nenad Barinić, prema dostupnim podacima, pokušao je rekonstruirati ubojstva zarobljenih ranjenih vukovarskih branitelja koji su iz Ratne bolnice Vukovar deportirani u Negoslavce, selo udaljeno sedam i pol kilometara južno od Vukovara, gdje su prema iskazima svjedoka zlostavljani i posljednji put viđeni. Među njima se nalazio i Jadranko Anić Antić – Šnicla, a sekvence iz strip albuma objavljujemo uz dozvolu autora.
Jasna Mikas, Jadrankova sestra, s tugom će reći:
“Iako moja maćeha, Jadrankova majka Marija prema svima nama je uvijek bila divna i jako je volimo. Često se čujemo, zamijenila mi je majku, zajedno se isplačemo. Ona živi za trenutak kada će pronaći Jadranka kako bi ga, dok je živa, dostojno pokopala. Njezine su oči stalno pune suza… I čeka…”
Milica Anić Antić, ispričala je: “Tijekom opsade Vukovara, čuli smo kako je Jadranko snimljen za neke vijesti, da su ga čuli na radiju, kako je rekao svoje ime te da je pozdravio majku, suprugu i djecu… Kada je grad okupiran, jedna medicinska sestra kojoj je Jadranko uspio dati broj majčinog telefona, javila joj je da je odveden u autobusu, ali da je živ i da će jednom doći…To nas je držalo… Prvih nekoliko godina vjerovali smo kako će se sigurno vratiti, mora se vratiti, jer, znate, nada umire posljednja. Tražili smo ga posvuda, odlazili smo na sve razmjene, naslušali smo se različitih, neistinitih priča. Za svaku smo se hvatali kao za slamku, od toga da je viđen u logoru, pa da negdje radi u alaksinačkim rudnicima… Iako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio!”
U svojoj zbirci pjesama ‘Moja rijeka suza’, Željka Jurić Mitrović jednu je pjesmu posvetila i Jadranku, a u knjizi se nalazi i njegova fotografija.
Neki od stihova kažu:
… Danas umjesto ptičjeg pjeva
vilinskog plesa
nad svakom crnom ružom
majka stoji
suzom je zalijeva
da joj bar jedna latica
bistra osta…
Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik zarobljen i odveden u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag, Jadranko Anić Antić, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine.
Njegova obitelj još uvijek traži njegove posmrtne ostatke kako bi ga dostojno pokopala.
Jadranko, nismo te zaboravili!
(Izvor: DIREKTNO.hr, https://direktno.hr/, Tanja Belobrajdić, foto: arhiva, DIREKTNO.hr)