U cijeloj priči oko Gimnazije i sportske dvorane u Čakovcu najzanimljivije je to što se svi prave iznenađeni. Kao da rokovi nisu bili poznati, kao da nisu bili napisani velikim slovima, kao da se nisu mogli pročitati i prije potpisivanja ugovora. Rok je bio jasan: 30. lipnja 2026. Nije bio skriven u fusnoti, nije bio “preporuka”, nije bio “ovisno o raspoloženju Ministarstva”. Bio je rok.
Ipak, projekt se prijavio, ugovor se potpisao, nabava se pokrenula, a sve s pretpostavkom da će se rokovi nekako rastegnuti. Kao da je NPOO elastična traka, a ne dokument Europske komisije. Kad se rok nije rastegnuo, nastala je drama: država je kriva, Ministarstvo je krivo, sustav je kriv. Svi su krivi osim onih koji su potpisali ugovor znajući da se ne može ispuniti.
Naravno, lokalni mediji ne postavljaju ta pitanja. Oni pišu kako župan “spašava projekt”, “preuzima odgovornost”, “nastavlja radove vlastitim sredstvima”. To zvuči herojski, ali ne objašnjava osnovnu stvar: zašto se uopće išlo u projekt koji se nije mogao završiti u zadanim rokovima? Ako se znalo da se ne stiže, zašto se potpisalo? Ako se računalo na produženje, zašto se to nije osiguralo? Ako se očekivala iznimka, zašto se ponašalo kao da je pravilo?
Umjesto odgovora, dobili smo novu županijsku akrobaciju: “Mi ćemo to završiti sami.” To je lijepo, ali ne briše činjenicu da je 4,8 milijuna eura otišlo, a predujam se vraća. I da se sve to moglo izbjeći da se rok shvatio ozbiljno, a ne kao kamenčić u cipeli koji će se valjda sam od sebe izbaciti.
Kamenčić, naravno, nije iskočio. Ostao je tamo gdje je bio. A mi sada hodamo dalje, malo šepamo, malo se ljutimo na cestu, malo glumimo da je sve pod kontrolom. I tako dok ne naiđe sljedeći rok, sljedeći projekt i sljedeći kamenčić koji će opet biti “neočekivan”.
Jer kod nas rokovi nisu problem. Problem je što se pravimo da ih nema.
Stršljen
