NERER SRPAKU REKAO DA NIJE ZA POSAO GRADONAČELNIKA I ZATRAŽIO POVRATAK JUGOSLAVENSKOG HEROJA MRAZOVIĆA

Mario Nerer (SDP) postavio je gradonačelniku dva pitanja na aktualnom satu zadnje sjednice Gradskog vijeća.

„Zašto nije prošao projekt u vezi vrtića u iznosu od 240.000,00 kuna koji je bio kandidiran za EU fondove?“

„Ja nisam komisija koja je o tome odlučivala, odgovara Srpak. Glavni partner u tom projektu bili su nam slovenci, a projekt je obuhvaćao i crkvu u Svetom Martinu na Muri. Ono što se od nas tražilo mi smo ispoštovali.“

„Da, ali ne dovoljno, nastavlja Nerer. Pričate stalno da ste nešto napravili, ali nismo to napravili jer su nas odbili. Znači da ste premalo truda uložili u to ili niste za taj posao. Kad nešto pokušate napraviti, a mi vijećnici na vijeću dobivamo odgovor da to nije prošlo, nakon toga to pitanje jednostavno ostaje. Sada su slovenci krivi da mi nismo dobili taj novac iz EU fondova za vrtić“

„Ja vidim, odgovara Srpak, da vi to vrlo teško ili jako slabo razumijete. Ja znam što govorim jako dobro. Kada smo radili aplikaciju nismo bili u EU, a Slovenija je bila glavni partner. Mi smo učinili sve što smo morali, a netko drugi, a ne ja ocjenjuje projekt. Meni je žao što je tako završilo, no ja na to nisam imao utjecaja.“

„Od 2007. godine postoji odluka Gradskog vijeća o vraćanju biste Karla Mrazovića-Gašpara. Ta bista postoji u muzeju Međimurja u Čakovcu, započeo je Nerer sa svojim drugim pitanjem. On je rođeni središćanac i bio je politički radnik, predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske (koja je bila u sastavu socijalističke Jugoslavije), jedan od organizatora ustanka u Slavoniji 1941. godine i komandant 1. Slavonskog partizanskog odreda i član Glavnog štaba Hrvatske. (zašto je dizao ustanak u Slavoniji, a ne u Međimurju kojeg je zloglasna Pavelićeva NDH prepustila Mađarskoj, nije nam jasno). Također bio je veleposlanik (valjda ambasador) Hrvatske ( nije mogao biti ambasador Hrvatske jer Hrvatska nije imala svoje ambasade po svijetu, nego Jugoslavija) u SSSR-u, Hondurasu, Meksiku, Kostarici i Panami. Mislim da zavrijeđuje kao i drugi zaslužni građani, da mu se vrati bista u naš grad“

„Nisam upoznat sa takvom odlukom vijeća, odgovara Srpak, jer u to doba nisam bio gradonačelnik ni vijećnik. Provijeriti ćemo da li takva odluka zaista postoji i onda vidjeti kako dalje.“

Komentar Muralista: PO NJEMU SE SVE ZVALO, A ČAK SU I MURSKO SREDIŠĆE HTJELI PREIMENOVATI U MRAZOVO !

Karlo Mrazović bio je istaknuti jugoslavenski komunista i obavljao je mnoge funkcije od kojih je neke nabrojio Nerer. Nije spomenuo da je bio narodni heroj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (zbog čega mu je dodijeljena bista) i svemoćni „gubernator“ Međimurja. Međimurski komunisti po svoje su mišljenje išli kod njega u Zagreb, a Mursko Središće posjećivao je vrlo rijetko i za njega, iako je mogao, nije učinio baš ništa. Po njemu se zvala osnovna škola, RKPD (radničko kulturno prosvjetno društvo) i glavni središćanski trg. Jedan od sekretara Osnovne organizacije saveza komunista Mursko Središće rekao je autoru ovog članka da se razmišlja da se Mursko Središće nazove Mrazovo, pa tako ne bi bili središćanci nego mrazovčani.

Početkom agresije Jugoslavenske narodne armije i srbo-četničke bande na Republiku Hrvatsku uklonjena mu je bista, komisija za preimenovanje ulica oduzela mu je trg koji danas nosi ime Bana Josipa Jelačića, skupština kulturno umjetničkog društva promijenila je svoj naziv „Karlo Mrazović“ u KUD „Mura“, a osnovna škola „Karlo Mrazović“ postala je samo Osnovna škola Mursko Središće.

 

Prošle godine donijeli smo članak na koji nije nitko ni prstom mrdnuo, a radi se o masovnim poslijeratnim likvidacijama u Murskom Središću o kojima je Karlo sigurno nešto znao, ako ih nije čak i blagoslovio. Zbog sličnog slučaja sada se sudi prvom ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josipu Boljkovcu. I nije tu samo u pitanju Mursko Središće jer su masovne grobnice pronađene i u Čakovcu, kao i diljem Međimurja. Još uvijek nismo čuli ni pročitali tko je za to odgovoran. Naš članak o žrtvama pokopanim na konjskom groblju donosimo još jedanput. (R. Tomanić)

 

EKSKLUZIVNO! KRIJE LI KONJSKO GROBLJE ŽRTVE POSLIJERATNIH LIKVIDACIJA U MURSKOM SREDIŠĆU ?

 

Konjsko groblje poznato je starijim središćancima, dok mlađa generacija za njega nikad nije čula. Nalazi se uz cestu na lijevoj strani između Murskog Središća i Sitnica. Služilo je za pokapanje mrtvih životinja, pretežno konja i krava. Bilo je ograđeno betonskim stupovima i žicom, a ostaci toga postoje i danas.

To mjesto izazivalo je uvijek neku nelagodu kod mještana. Djeci su roditelji strogo zabranjivali da posjećuju tu lokaciju te su se ona kauboja i indijanaca morala igrati u šumarcima s druge strane ceste.

No djeca kao djeca nisu uvijek slušala roditelje, a kako je zabranjeno voće najslađe, potajno su dolazila na konjsko groblje. O tome što su u igri tamo nalazili ispričao nam je sugrađanin Dragutin Vrtarić Vrtek.

“Kao desetogodišnji dječak 1970-tih posjećivao sam to groblje iako nam je to bilo zabranjeno i jednog dana našao sam ljudsku lubanju sa rupom na potiljku koju sam ponijeo kući. Tada sam živio u Sitnicama i kada su stanovnici to vidjeli natjerali su me da je vratim tamo gdje sam je našao i da o tome nikome ne govorim. Sljedećih godina slušao sam priče kako su i drugi ljudi tamo nalazili ostatke ljudskih kostura kao i metalne djelove oružja i vojne kacige.”

Evo to je svjedočenje Dragutina Vrtarića koji je danas sa nama posjetio konjsko groblje koje je preorano i zaraslo u duboko raslinje, no ostaci kosti nalaze se svuda i vire iz zemlje što se vidi na našim fotografijama.

Na tom mjestu najvjerojatnije su pokopani ljudi likvidirani nakon Drugog svjetskog rata, a da bi se to zataškalo pretvoreno je u groblje za životinje. Bila je to uobičajena praksa u to doba što nam je potvrdio i umirovljeni zapovjednik policijske postaje Zvonko Rihtarec koji je svojedobno prisustvovao nalaženju i otkopavanju istih takvih žrtava na čakovečkoj Sajpi.

Zna li u Središću netko više i zašto se već 70 godina o tome šuti, zanimljivo je pitanje. Za vrijeme komunizma ljudi su se bojali govoriti iz razumljivih razloga, no danas je situacija drugačija. Možda živih svjedoka više nema, ali dokazi postoje, samo ih treba otkopati !

 

Na prvoj fotografiji Dragutin Vrtarić pokazuje mjesto gdje je kao dječak našao ljudsku lubanju !