Te večeri Ivana i gospel bili su puno više od glazbenogžanra

Postoje koncerti nakon kojih dugo plješćemo. Postoje i oni nakon kojih samo nekoliko minuta šutimo. Koncert Ivane Galić & Gospel Banda u Muzeju Croata insulanus u Prelogu pripada ovim drugima.

Mali prostor muzeja te večeri pulsirao je nekim neobjašnjivim uzbuđenjem. Patrik Zamuda za klavijaturama, Darko Horvat na gitari i Nikola Mikulić na bubnjevima svirali su s nestvarnom lakoćom, osluškivali jedan drugoga, napuštali temu i vraćali joj se kao da se sve događa prvi put. Improvizacije su mjestimice dosezale onu rijetku granicu iza koje prestaje vještina, a počinje umjetnost, gotovo razgovor s Nebom. Zatvoriti oči značilo je izgubiti osjećaj da slušaš poznate glazbenike iz svoje neposredne blizine.

????????????

A onda – Ivana. U njezinu glasu i načinu interpretacije gospel nije demonstracija vokalne moći. On je tijelo. On je ženstvenost i čulnost, rafiniranost i bunt, molitva, radost i tuga. Glas i pokret toliko su povezani da ponekad više ne znaš gledaš li pjesmu ili je slušaš.

????????????

U naslovima „Oh Freedom, Take My Hand, Precious Lord, Sometimes I Feel Like a Motherless Child, How I Got Over, This Little Light of Mine…” nisu pred nama bile tek riječi poznatih pjesama iz velike tradicije afroameričkog gospela. Stihovi su postali ljudi. Oni koji su pjevali na poljima, oni kojima je sloboda bila čežnja, a pjesma jedan od rijetkih prostora koji im nitko nije mogao oduzeti. Mi koji nikada nismo stajali uz berače pamuka niti poznavali njihov svijet, na trenutke smo zahvaljujući Ivaninoj interpretaciji gotovo fizički osjećali slike iz tih stihova. Gospel je upravo zato više od izvedbe – u njemu se prožimaju emocija, duhovna poruka, molitva i zajedništvo izvođača i publike.

I sve to bez jednog jedinog suvišnog pokreta, bez jednog tona previše. Zato se nakon ovakvog koncerta ne pita jeli bilo dobro, nego, kako je moguće da četvero ljudi u jednoj maloj muzejskoj prostoriji stvori nešto tako veliko?

Pred Ivanom Galić i njezinim glazbenicima preostaje nam samo jedno – duboko se nakloniti. I ostati tako još neko vrijeme.

Tekst: Ivan Goričanec

Foto: Foto studio Vipro Prelog

????????????