Kako smo već pisali, međimurski su velikaši sudjelovali u brojnim znamenitim sukobima, no samo je Međimurje puno rjeđe bilo predmetom nekog pustošenja. Poznati primjer koji smo naveli je iz razdoblja upada Mongola u Kraljevstvo, a sasvim je sigurno sličnih sukoba bilo i krajem 13. stoljeća, u vrijeme građanskog rata, tijekom kojeg je Međimurje potpalo pod kontrolu Štajerske. Na žalost, o tome nemamo nekih pisanih tragova.
Problem manjka izvora veliki je izazov za sve povjesničare srednjeg vijeka. To je razdoblje i nazvano mračnim upravo zbog nedostatka pisanih tragova, a ne zbog strašne represije stanovništva, kako to mnogi mediji danas tumače. Ipak, u drugoj polovici 15. stoljeća imamo jedan detaljno opisan pohod Osmanlija na teritorij Međimurja. Autor je osmanski kroničar Ibn Kemal, a prijevod nam donosi u svom članku Dušanka Bojanić. Osmanskim osvajanjem Bosne i naslanjanjem na srednjovjekovne hrvatske zemlje, osmanske su jedinice kretale u pljačke i pohode i u udaljenije austrijske nasljedne zemlje, poput Štajerske i Kranjske. U sličnom pohodu bosanskog sandžakbega stradalo je i područje Međimurja.
Dio koji se tiče nas počinje stihovima:
Put im je presjekla voda,
zovu je Drava.
Goru kad čuje njen moćni huk
obuzme strava.
A zatim nastavlja:
Rečena voda ponekad ni zimi ni ljeti nije davala prijelaz bez broda. U nju nitko nije mogao zagaziti. Pitali su starce te zemlje i vidjeli da ne mogu naći nikoga tko bi znao za prijelaz. Gazije su na arap – atima obigravale neko vrijeme tim dolinama kao vjetar i oklijevale. Konačno vidješe da se nema kuda pa se baciše u vodu i kao mjehurići krenuše po toj rijeci…
Osmanlije su dakle došle na prostor Međimurja, a Ibn Kemal dalje spominje da su se nevjernici (to su ih njihove perspektive kršćani) te zemlje (Međimurja) divili junaštvu islamske vojske. Dok su se stanovnici divili, osmanska je vojska izvršila napad:
Staro i mlado, žene i mladiće, akindžije su satjerali na jedno mjesto i potjerali u gomilama pred sobom. Njihovu stoku su pobili, njive nogama konja pogazili, imetak opljačkali, kuće popalili i uništili.
Opisuje i napad konjice stanovništva te zemlje (u to vrijeme Čakovcem gospodare Ernušti pa pretpostavljamo da je riječ o njihovim vojnicima) koji Osmanlije odbijaju.
(“Osmanska vojska ulazi u grad” – Mahmud Abd-al Baqi )
Nakon toga krenuli su dalje:
U toj pokrajini bio je grad po imenu Nedelišće, gdje se ponekad odmarala kraljeva majka. Pošto je njegova okolina privlačna i podneblje prijatno, ona je to mjesto izabrala za prebivanje. (ova je informacija, kao i mnoge druge iz opisa, vrlo upitna). Gazije su po ulasku u Nedelišće izvršili uobičajeni napad na stanovništvo, koje su dijelom poubijali, dijelom zarobili, dok su kuće opljačkali. Tu su prenoćili, u vrtovima grada. Zorom su akindžije napale kaštel (riječ je o drvenoj tridesetničkoj utvrdi) koji se nalazio kraj Nedelišća. U kaštel se sklonilo nekoliko stotina stanovnika od koji su neki „bili izašli iz kuće islama i zamenili svjetlo vjere tamom nevjerništva“, a u tom kraju se nastanili.
Zanimljivo je što u Međimurju očito već tada ima stanovništva iz krajeva koji su potpali pod kontrolu Osmanlija i na određeno razdoblje i prihvatili islam, da bi se opet preobratili na kršćanstvo.
Završetak pohoda akindžija za stanovništvo Nedelišća bio je strašan, nakon nekoliko uzastopnih napada na utvrdu, utvrdu, uspjeli su je zauzeti:
Kad su uzeli tu tvrđavu i spalili nevjernike koji su bili u njoj, a spomenuti cvatući grad razrušili i uništili, krenuli su otuda zdravo i veselo, s beskrajnim plijenom (zbog toga je spomenuta utvrda očito bila i cilj) i opet izbili u ćesarevu zemlju (careva zemlja, dakle, prešli su u Štajersku). Kao hitra rijeka i brzi oganj, uništavali su i spaljivali nevjerničke krajeve koji su im bili na putu; čas su vitlali kao vjetar, čas su jurili kao bujica po obroncima planina i po riječnim dolinama pa su, uništivši mnoštvo nevjernika i na povratku, dospjeli na krajinu Bosne.
Razdoblje 16. stoljeća donosi još sličnih situacija, a upravo je osmanska opasnost i rezultirala velikim seobama stanovništva iz izravno ugroženih krajeva na sjever. U tom procesu srednjovjekovna Slavonija, ali i Međimurje počinju polako poprimati hrvatski identitet. Iako se u literaturi može naći da je Međimurje pripadalo Hrvatskoj još u razdoblju dinastije Trpimirovića, u stvarnosti nemamo nikakvih argumenata za to i znanost je takve tvrdnje davno odbacila. Tek prodorima Osmanlija započinju procesi koji će kroz stoljeća konačno rezultirati današnjim izgledom Republike Hrvatske.
Zoran Turk