VINKO ŠEBALJ – MOJA UNUKA SAZNALA JE TKO SAM BIO U RATU POSJETOM MUZEJU

Hrvatski branitelj, zapovjednik 55. bataljuna obrane Pakraca Vinko Šebalj otkriva nam svoje osjećaje koji ga preplave kada se sjeti Domovinskog rata te priča li svojim unucima i mladima o trenucima u životu kada se borio sa svojim prijateljima za domovinu, a otkriva nam i kako je proveo radni vijek u INI d.d. te kako provodi slobodno vrijeme na otoku Viru gdje službeno živi od 2012. godine.

Opišite nam kratko svoje odrastanje. Što se bitno promijenilo kod odrastanja današnje djece?

 

Svoje djetinjstvo sam proveo u Kutini. Onda se drugačije odrastalo, nije bilo kompjutera, mobitela i ostale moderne tehnike koja se danas koristi, a nama nekadašnjoj djeci bilo je dovoljan nožić, komadić špage i praćkica te si napravio luk i strijelu. Sasvim drugačije i zdravije se odrastalo. U školi se nisi borio za ocjene, bilo je dovoljno da prođeš i mi djeca iz sela Ilove pokraj Kutine gdje sam odrastao, samo smo razmišljala kako ćemo se okupati na rijeci Ilovi i izbivati od kuće. Kao dvadesetjednogodišnjak sam počeo raditi u INI.d.d. u kojoj sam proveo ostali radni vijek. 1998. godine sam kupio kuću na Viru, a službeno sam ovdje stanovnik otkad sam otišao u mirovinu 2012. godine.

Što je 1991. godine  značilo otići u Pakrac za vas, a što za vašu obitelj? Kako ste komunicirali sa svojom obitelji?

 

To je za nas sve zajedno značilo da ću se vratiti živ ili mrtav jer si išao čuvati grad od neprijatelja koji su bili udaljeni nekih 100 m prvom linijom. Ja sam bio zapovjednik obrane Pakraca od 29.9.1991. do 6.7.1992.  kad smo se morali povući iz Pakraca. Poginulo je mojih 17 ljudi i bio mi je pridodan Vanjački bataljun. Sa svojom obitelji u početku nisam nikako komunicirao te sam kasnije pomoću satelitskog telefona kojeg sam imao u svojem službenom autu imao priliku razgovarati s njima i išao sam po gradu gdje sam imao punktove, pa su se ljudi javljali svojim obiteljima s uvjetom da nisu smjeli reći gdje se nalaze i što rade, uglavnom ono „živi smo i zdravi“. Ajd,  rijetko kad odjurio si kući jedanput na mjesec i vratio se nazad.

Kakvi vas osjećaji prožimaju kada se sjetite tih dana kada ste se borili za Pakrac? Koji trenuci su vam se urezali u pamćenje?

 

Jako teški trenuci i osjećaji me prožimaju kad se sjetim kako smo čistili vojarne u gradu, a pogotovo težak trenutak kad su digli barutanu u zrak. Najteži trenuci su kad ti pogine netko od tvojih, a najsretniji trenutci kad uđeš u selo i očistiš hrvatsko selo te se riješiš onoga zla koje je vladalo u to  vrijeme. Kako vrijeme teče više sam osjetljiviji jer kad ti šest osoba pogine i svaku osobu moraš identificirati još i danas budi teške rane i činjenica da se ne volim podsjećati na ratne doživljaje, a razlog svega toga je što sam se odselio na Vir.

Kako je tekla obrana Pakraca?

 

Jedan dio grada držala je policija, jedan dio iznad je držala varaždinska brigada, a onda se dogodilo 28.12.1991. da je nesretnim slučajem direktno pogođeno vozilo zapovjednika varaždinske brigade te je poginuo,  a samo prije dva dana rekao mi je da raspustim vojsku i da se poslije nove godine malo odmorim. Igrom slučaja su mene mobilizirali za zapovjednika operativne zone. Kad smo išli iznad Pakraca u jednom danu poginulo mi je šest ljudi. Nakon toga smo držali vojnu obranu grada, a još je bila pridodana civilna i specijalna policija.

Kako obilježavate sjećanje na Domovinski rat, nastojite li prenijeti vrijednosti za koje ste se borili na mlađe naraštaje?

 

Imamo svake godine obljetnice u Bjelovaru koje se obilježavaju kao dan grada 29. rujna,  nastanak hrvatske vojske. Svi u studenom idemo u Bastajske Brđane, a u prosincu idemo u pakračke vinograde postaviti vijence za poginule branitelje. Iskreno teško mi je govoriti mladima o tome, a moja najstarija unuka saznala je tko sam bio posjetom muzeju gdje je vidjela moju sliku sa slikama ostalih vojnika te sam tek onda ispričao svojim unucima cijelu priču. Mladi moraju živjeti u budućnosti, a ne u prošlosti. Jako je velika greška kod ljudi što djecu upoznaju s tim i pokušavaju probuditi mržnju jer domovinski rat je odavno završio.

I za kraj kako provodite slobodno vrijeme , što vas je najviše dojmilo u životu na otoku Viru?

 

Slobodno vrijeme provodim u šetnji, pecanju i druženju sa dragim ljudima. Ovdje na otoku Viru su također dvoje mojih prijatelja iz djetinjstva. Ovdje me najviše dojmio taj mir jer ovdje ljudi ne znaju tko si i što bio, žive mirno i općina dobro napreduje.

(Ivana Radiković)