Suđenja coprnicama; Međimurske coprnice II
Za sve vas koje su zaintigrirale coprnice o kojima smo već uvodno pisali prije nekoliko dana, slijedi nastavak priče.
Dakle, praznovjerja, između ostalog i ona u vještice ili coprnice bile su raširene diljem Međimurja, a naravno, i diljem Hrvatske. Danas i pred nekoliko desetljeća blaga vjerovanja u coprnice, u 17. su stoljeću činile pravu epidemiju progona nad tim nedužnim ženama. Naime, u tadašnje su vrijeme postojali zakoni koji su zabranjivali vještičarenje. Iz istoga možemo zaključiti da je narod vrlo ozbiljno shvaćao coprnice. Svaka sumnja da se netko možda bavi vještičarenjem, trebala je odmah biti predana zakonodavnoj vlasti. Ukoliko bi žena bila optužena da se bavi vještičarenjem trebalo ju je kazniti. Isto se provodilo putem torture te raznih sprava za mučenje kako bi optužene „priznale“ svoj navodni zločin. Bitno je spomenuti da tek kada bi optužena priznala svoje djelo, mogla je biti kažnjena. U većini slučajeva kazna je značila spaljivanje na lomači.
Spomenuto je povijesna te istinita činjenica. Ukoliko bi žene bili optužene od, na primjer, susjede da ih je pocoprala, bile su privedene. Ubrzo su stavljene na razne sprave za mučenje kako bi „priznale“ svoj zločin. Jasno, prilikom mučenja žene su od jada i boli priznavale sve što se od njih tražilo. Tako su i priznale da su učinile ono za što su optužene, samo da se nad njima prestane provoditi grozna tortura. Nakon što bi priznale, odvedene su do mjesnog trga ili drugog mjesta gdje bi bile spaljene.
Polako su se optužbe množile i ljudi su shvatili da je to najlakši način i put osvete. Iako su mnogi vjerovali u istinitost coprnica, neki su u tome uvidjeli svoju korist. Ubrzo su počeli optuživati mnoge nedužne ljude koji su im se zamjerili, jer su znali, na takav način, njihova će osveta sigurno uspjeti. Na području Međimurja zabilježeno je da su spaljene dvije ženske osobe, nije spomenuto ime, a podatak datira iz 1675. godine. Zabilježeno je da su nakon priznanja spaljene na lomači, a razlog njihovih optužbi bio je taj da su prosipavale tuču po seoskim poljima. Naravno, ovo je samo broj zabilježenih, a mnogo se spaljivanja i mučenja vodila na „svoju ruku“. Tijekom četiri stoljeća na području zagrebačke, međimurske, varaždinske te koprivničko-križevačke županije za vještičarenje je optuženo 517 osoba, što nije mala brojka ako se uzme u obzir da se radi o rigoroznim kaznama za zločin utemeljen na praznovjerju.
Iz ove priče može se također zaključiti na enormnu zastupljenost popularnog „međimurskog jala“ koji je postojao još od davnina. I to ne samo na našem području. Između ostalog, i zbog jedne takve zavisti i ljubomore stradale su mnoge nedužne osobe, što je istinita, ali i užasavajuća i tužna činjenica.
(Martina Šoltić, foto ilustracija)
