U vrijeme oslobodilačkih operacija bio sam Načelnik inženjerije VI. Zbornog područja Bjelovar. Poslije VRO „Bljesak“ za nas inženjerce nisu završila bojna djelovanja. Razminirali smo područje Zapadne Slavonije i sanirali bojišnicu, te pomagali revitalizaciji ratom pogođenih područja. Inženjerci su i dalje nosili „glavu u torbi“ što se nažalost pokazalo istinitim pogibijom inženjeraca 121. domobranske pukovnije Novska na razminiranju oslobođenog područja. Tada smo u Daruvaru osnovali prvi „Centar za humanitarno razminiranje“ u Hrvatskoj, koji je vodio Drago Šarić.
Konačno sam krajem srpnja 1995. godine dobio tjedan dana slobodno od Zapovjednika generala Luke Džanka, da budem malo s obitelji, djeca su me već skoro zaboravila. Nisam iskoristio cijeli tjedan, pozvan sam 03. kolovoza da dođem u Zapovjedništvo. U vrijeme odsutnosti zamjenjivao me je zapovjednik 34. inženjerijske bojne brg. Dragutin Remenar (tada natporučnik). Kad sam stigao u Zapovjedništvo, on je već dao pripremne zapovijedi i po mom dolasku se vratio u bojnu. Zadaća koju smo mi inženjerci dobili bila od posebne važnosti za uspjeh operacije na smjeru: Jasenovac – Hrvatska Dubica – Hrvatska Kostajnica, koje je vodilo naše Zborno područje.
Kasnije se pokazalo da nas neprijatelj na tom smjeru nije očekivao, postigli smo potpuno strateško iznenađenje i već 04. kolovoza izbili na državnu granicu na Uni, čime ne neprijatelj koji se čvrsto branio na području Gline i Petrinje našao u okruženje, što je kasnije rezultiralo predajom neprijateljskog Korpusa generalu Stipetiću.
Predložio sam Zapovjedniku i prihvaćeno je da istovremeno krenemo preko Save u Jasenovcu preko oštećenog željezničkog mosta, što će sigurno privući pozornost neprijatelja i nasilnim prijelazom (desantom) u selu Drenov Bok oko 8 km uzvodno na Savi. To forsiranje je u zadaću dobila 125. domobranska pukovnija iz Novske s Načelnikom inženjerije Dragom Števinovićem. Obišao sam s Števinovićem dan prije mjesto prijelaza gdje smo precizirali akciju, te je 125. dp ranom zorom 04. kolovoza krenuli su čamci i druga priručna sredstva s hrvatskim bojovnicima preko Save u Drenovom Boku, potpuno iznenadivši neprijatelja koji nije opalio ni metka dok smo bili „na vodi“, kad smo bili najranjiviji. Iznenađenje je rezultiralo time da je već prvog dana oslobođena Hrvatska Dubica.
Istovremeno, samo par sati nakon uspješnog desanta inženjerci 34. inženjerijske bojne s jednom splavi prebacuju inženjerijski stroj – dozer, preko Save u Drenovom Boku, koji je bez oštećenja prošao kroz neprijateljska minska polja i počeo s izradom rampe na onostranoj obali Save za formiranje splavnog mjesta prijelaza za što je već stiglo ojačanje sa sredstvima iz 33. inženjerijske brigade iz Zagreba. Za zapovjednika splavnog mjesta prijelaza imenovao sam brg. Alena Srpaka (tada natporučnika). Splavno mjesto prijelaza je uspostavljeno sklapanjem splavi od pontonskog parka PMP, nosivosti 60 t. Istovremeno je za pješaštvo uspostavljeno splavno mjesto prijelaza s jednim amfibijskim transporterom (PTS-P) u Jasenovcu.
Napravio sam Plan prijelaza na splavnim mjestima prijelaza i samo u toku dana 05. kolovoza prebacili smo 5 brigada HV preko Save s kompletnom opremom i naoružanjem. Noć 04./05. kolovoza preko osposobljenog željezničkog mosta u Jasenovcu i preko borbenog rasporeda 125. dp. uvedena je u borbu 2. domobranska bojna 24. domobranske pukovnije (bivša Domobranska bojna Čakovec čiji sam po Direktivi Ministra Šuška, osnivač i prvi zapovjednik), te je u toku dana 05. kolovoza 1995. godine otjerala četnike s okupiranog područja, te zaposjela i čuvala državnu granicu na rijeci Uni na potezu: Hrvatska Dubica – Hrvatska Kostajnica. Da su Međimurci činili sastav 24. dp. Dokaz je što su na lijevom rukavu svi nosili znak „Domobranstvo Međimurje“ koji sam dao napraviti kao Zapovjednik Domobranske bojen Čakovec.
Ovim sjećanjem želim upoznati međimurski javnost, da su u VRO „OLUJA“ dvije autohtone postrojbe Međimuraca učestvovale i djelovale vrlo uspješno u borbenim djelovanjima. Bilo je Međimuraca i u drugim postrojbama HV, ali samo ove dvije su bile međimurske. Osjećam poseban ponos što iako su bili pod kišom metaka, granata, prolazili kroz minska polja i razminirali teren pod paljbom neprijatelja u te dvije postrojbe nijedan ratnik nije poginuo. Kao ratni Načelnik inženjerije VI. ZP Bjelovar, posebno priznanje za sve navedeno odajem Dragutinu Remenaru, Dragutinu Šariću i Alanu Srpaku zapovjednicima u 34. inženjerijskoj bojni, te Ivici Ivaciju i Josipu Lisjaku zapovjednicima u 24. domobranskoj pukovniji ! Oni su primjer kako se voli i brani svoja Domovina !
Time odajem priznanje i svim pripadnicima te dvije postrojbe, jer zapovjednika čine vojnici !
Moram na kraju izraziti veliki razočaranje, što se nitko od međimurskih političara nije informirao i sjetio tih heroja Domovinskog rata i primio ih bar na kavu da im iskaže zahvalnost.
Neka nam vječno živi jedina nam Lijepa naša !
Željko Tomašić