Mnoge životne situacije spajaju i zbližuju ljude, a ovo je priča o novosklopljenom prijateljstvu po cvijeću , po faceu. Čitajući face , prvenstveno prateći one stranice s ljubiteljima cvijeća čiji sam i ja fan došla sam do stranice Bojane Novak gdje me je odmah zaintrigiralo cvijeće na njenom zidu.
Počelo je dopisivanje , kliknule smo na prvu iako je generacijski Bojana puno mlađa od mene. Brzo je pao dogovor o posjetu i Bojana je bila kod mene u M. Središću. Normalno da sam dobila bezbroj biljčica , sukulenata ,kitica… , a uz to pravu domaću višnjevaču. Bojana živi u Matinuševcu, te je pao dogovor za uzvratni posjet. Malo prekrasno pitoreskno mjesto u međimurskim bregima dočekalo nas je osunčano još uvijek obučeno u boje jeseni iako je zima na pragu. Martinuševec 28 kućica na bregu sa dedekom Ivanom Novakom vitalnim gazdom koji je još uvijek zaljubljen u svoje kravice kao i u svoj zelh (sušiona) za sušenje raznoraznih mesnih delicija. Upoznali smo i susjeda koji je došao na čašicu razgovora i na dogovor što će susjedi zajedno uraditi taj dan. Lijepi običaj koji sve više i više nestaje kod mnogih susjedskih obitelji. Domaćica kuće je Bojana koja ovdje živi dvadesetak godina sa suprugom Danijelom i dvoje djece kćerkom Valerijom i sinom Denisom. Ono što me je posebno privuklo to je prisnost i iskrenost tih ljudi. Otvorili su nam vrata svog doma kao i srca , a Bojana me posebno upoznala sa svojim najvećim hobijem, cvijećem radi kojeg sam se u konačnici i našla u ovom prelijepom ambijentu.
Stotinjak kaktusa, sukulenti , raznorazno cvijeće, mnogo gredica u dvorištu , raznorazno ukrasno grmlje , patuljci , jezerce sa kućicom i žabom ispred njega sve je to što vas prati na svakom koraku ovog prelijepo imanja koje odiše patinom na stara prošla vremena. Bojana inače radi kao kuharica u nedalekom restoranu “Pri Jeleni”, ali uvijek nađe vremena za svoj hobi kao i da obavi sve svoje kućanske poslove u svojoj lijepoj i održavanoj kući. Tamo gdje ima kravica normalno ima i odličnog domaćeg sira proizvedenog od strane dedeka Janeza , a normalno i raznoraznih mesnih delicija iz njegovog zelha. Sve to se našlo na stolu domaćice te se je i tu trebalo potruditi kako je ne bismo razočarali , a to nam stvarno nije bilo teško.
Vraćajući se kući kao da sam se vraćala u krutu realnost jer stil života u tim pitoresknim bregima je miran, kao da je stao u pedesetim godinama , a to je baš ono što mene uveseljava. Tamo je još uvijek čovjek čovjeku lijek i hvala Bogu da još ima takvih ljudi i krajeva u lijepom našem Međimurju.
Nadam se da će ovo lijepo novo prijateljstvo potrajati godinama , dugo, dugo u budućnost.
Hvala obitelji Novak na prelijepim trenucima koje smo proveli , a posebno Bojani i dedeku Janezu.
tekst: Blanka Rihtarec foto:zr
