Uvjeravaju me prijatelji da je pušenje štetno za zdravlje.
-Dado, pa daj, zbilja, kaj vidiš f tom dimu?-
-Pogledaj si samo kak je odišel veliki Aleksandar Međimurski.-
-Ko?-pitam.
-Aleksandar Međimurski!-
-Pa nije “Međimurski”, nego “Makedonski”!-
-Ne, kaj nisi čital novo izdanje “Nove povijesne činjenice”?-
-A-a!-odklimam.
-Pa slušaj onda!-
Izvadi mjesečnik “NPČ” i pročita slijedeće:
-Prilikom arheoloških iskopavanja u malom mjestu Šen, pronađen je zapis koji je zapanjio (i još više) arheologe, a koji nedvojbeno kazuje kako je na ovom malenom području, omeđenom rijekama Murom i Dravom, započeo svoj životni put dječačić, čije će ime biti zapisano u povijesti kao ime jednog od najvećih osvajača, Aleksandra, krivo uvedenog kao “Makedonski”, a sve zbog toga jer je od malena zavolio Dim.
“U dobi od tri i pol godine”, kaže zapis plemenskog barda Notan Kajde pl. Mahačića, “dječačić, sin poglavara Filipa, viđen je od moje malenkosti, dok sam pišući zadnje taktove pjesme “Lejpe naše senokoše” podigao pogled, kako povlači u sebe dimove iz smotuljka sušene trave i lišća.
Prijavih ga uredno poglavaru Filipu i bijah od njega ozbiljno zamoljen pripaziti da se takvo što više ne ponovi, u protivnom moja će koža biti uštavljena i razapeta na timpane”.
Da ne citiram u potpunosti, Kajda nije bio dovoljno pažljiv, jer je dobivši sjajnu ideju, počeo pisati novu pjesmu naslova “Vuprem oči”. Zaboravio je pripaziti Aleksandra i zaradio je štavljenje, a što je zabilježeno u djelu novog Aleksandrovog učitelja Aristotela.
Spoznavši da mali Aleksandar ni uz kakve kazne ne prestaje uvlačenjem dimova, i da bi mu se barem na neko vrijeme pažnja usmjerila na druge sadržaje, dobio je na dar predivnog konja, rasnog ždrijepca (sve su se kobile okretale za njim dok je još bio malen). “Taj bu kefal”, rekao je jednom prilikom konjušar Filipov, a mali Aleksandar čuo, i ponavljao:” bu kefal, bukefal”
Tako je konj i nazvan, no pogrešno upisan od Aristotela kao Buckefal.
. Eto, to govori u prilog tome da Filipovog sina nazovemo Aleksandar Međimurski.
Filip, da bi osigurao malom kvalitetan dim, kad mu već nije uspio zabraniti pušenje, krene osvajati nova područja na kojima se uzgaja duhan vrhunske kakvoće. Tako je, prošavši u dahu duhanskog dima balvaniju, malo zastao u Macedonii. Tu su ostali neko vrijeme, sve dok mali nije čuo za opijum i marihuanu.
Osvojivši zbog toga nova, velika područja, mali je stvorio veliku državu. Umro je mlad, vjerojatno od karcinoma pluća. Pušačka strast, pa takva!!!
Danas, kamo god se okreneš “Zabranjeno pušenje”, “Ovdje ne pušimo”, “Kod nas se ne dimi”, “Domjenak s večerom bez dima”, “Salon za pušače”, ma kakav “Salon”, smrdljiva rupa, pepeljara puna smrdljivih starih opušaka, iscjedaka od kojih ti se bljuje. Pfui!
Zašto ne napišu “Zabranjeno pucanje”? Valjda zato jer balvanci i jajokradice ne znaju čitati. Njih vode neki drugi nagoni. Idu u grupama po petstotinapedesetipet od mjesta do mjesta iz kojih im balvanci intelektualci dojavljuju da su muškarci na izletu, postave balvane na puteve i potom pucaju najmodernijim oružjima i oruđima po djedovima, bakama, ženama i nejačadi, pokupe i opustoše prije nego se muškarci vrate.
A kada se muškarci prije vrate, pa balvance natjeraju u bijeg, deru se, dobe proljev, zapomažu:”UN, pomozi. Help EZ, oni se brane, kazni ih!!!”
I doista nevjerojatno, UN i EZ im pomognu, jer tobože balvanci spadaju u grupu zaštićene “Karike koja nedostaje”.
Tada zaštićeni sjednu u kariku, otvore kutiju sakupljenih opušaka, smotaju u veliki zeleni list preostali smrdljiv duhan i dime.
Ne družim se s njima jer ni pušiti ne znaju kako spada.
Olabavim dah i povučem Dim iz smotka “Samsona”. Neki puta podimim cigaru, a posjedujem i nekoliko prekrasnih lula iz ranije faze mog kadilačkog života. “ O, veliki dime, cigaretin, cigarin, lulin, klanjam ti se!”, kao da čujem odu Dimu iz dalekih zemalja Azteka, Inka, Maja i tonika!
Dragi sušitelju mojih unutarnjih organa, posjetitelju Krčmi i otmjenih Lokala. Začepitelju vena, aorti, limfe-klanjam ti se!
Dimna zavjesa u mojoj sobi se razdvoji i prepoznam dragog prijatelja Jacquesa zvanog “Nemoj poći sad”. Nedavno se vratio s hospitalizacije. Poslije buđenja iz narkoze panično udahne, i ustanovi sretan da mu je ostalo lijevo plućno krilo i polovica desnog.
Počastih ga dimom. Nikotin dimne u njega.
-Kam, gospon Nikotin?-
-U lijevo krilo!-
-A zakaj ne u oba?-
-Ah, u desno mi se više ne isplati. Gubim dragocjene smole i katrane!-
Odvezasmo se Jaques i ja do motela “Dimni put” i uklopismo se u novo društvo.
-Nova?-
-Da!-
-Dimiš?-
-Da!-
Ponudih. Uzme. Nježno umetne u prostor između gornje i donje usne, pritom je ovlaži jezikom i sklopi ih oko smotuljka.
Polagani, dugačak udah.
-Bože kako joj se nadimljuju prsa!-
Dimek po Dimek u sebe da zadovolji potrebe unutarnjih organa, popuni ih do posljednjeg mjesta, potom, doista krasan osjećaj, ispuhne s velikim orgazmičkim uživanjem prema ostalim igračima, poglavito meni.
Veliki kolut Dima obujmi me kao Aura. Otvori mi svih sedam čakri…
I, već smo u sobi loveći, gutajući dim po dim, usta na usta, špilja na špilju, dimna predigra, pa onda sjajno, precizno kao na aeromitingu izvedeno ateriranje, nasjedanje, o, veliki Dime, polagano spuštanje na najželjenije mjesto.
Primi čakro korijenske signale i šalji ih kičmom do ostalih. Trnci. Kralježnica postaje šetalište trnaca i zato, budi otvorena, primaj sve signale, otvori sve kanale, širi se, bujaj, u Ljubavi je spasenje naše.
Dođu mi razmišljanja Vladimirova:
Hoćeš biti moj novi anđeo? Ha?
Sutra?
Što zapravo sutra ima s tim?
Posudim od jučer, a ti želiš sutra?
Zašto?
Da sam prekjučer ostavio za sutra,
Nešto ostavio za danas.
Možda bih bio zadovoljan.
Sutra možda to i neću trebati.
Ali, nikad se nezna. Ne?
Tako ne ostavih prekjučer za jučer,
Jučer ne ostavih za danas.
Sad moram sve ispočetka.
Čemu?
Zaista, hoćeš biti moj novi anđeo? Ha?
Sada?
A onda sladostrast, stezanje, ispuh, izljev; međutim, tek Dim iz Njega u Nju.
Ona ustade, ispuhne Dim i reče:
-Čestitam, postao si tata krasnom malenom Dimu!-
Sad sam se zbilja splašil. Ne pušim više.
Vladimir Varšić