Vrijeme nije nepremostiva granica za svijest, to više nije nepoznato. Jedno od neobičnih iskustva vezanih uz vrijeme jest i kategorija pomaka u vremenu. No jedno je kad o njima čitate u knjigama svjetskih autora, a drugo kad čujete iste priče od nekog vašeg sunarodnjaka ili sugrađana. U knjizi autorice Jenny Randles „Vremenske oluje-zapanjujući dokazi o iskrivljenom vremenu, rupama u prostoru i putovanju kroz vrijeme“ daje se puno primjera da se putovanje kroz vrijeme zbiva relativno često, a ono ima zajednički element: čudni energetski oblak koji može ljude i njihova vozila transportirati u neku nepoznatu dimenziju.
Baveći se tim fenomenom poznati novinar i autor tv emisije „Na rubu znanosti“ Krešimir Mišak u časopisu „Svjetlost“ navodi primjer pomaka u vremenu koji su mu ispričali dva međimuraca.
„Jednog prijepodneva krajem siječnja u redakciju me nazvao stariji gospodin iz Međimurja. Imao je sedamdesetak godina, međimurski naglasak, a glas mu je bio krepak i bistar. Kada se uvjerio da razgovara sa mnom rekao je da se jučer njemu i prijatelju dogodilo nešto vrlo neobično što bi mi htio ispričati.
S prijateljem se vozio autoputom na sjeveru Hrvatske kojim stalno putuje, pa su s iznenađenjem ustanovili da nema naplatnih kućica na jednom mjestu gdje stoje već godinama. Raspravljali su neko vrijeme o tome i zaključili da ih je valjda uprava ceste uklonila iz nekog neznanog razloga. No kada su stigli do izlaza s autoputa, službenica ih je tražila karticu koju su trebali uzeti iz automata na onim kućicama kojih nije bilo. Počeli su joj objašnjavati da naplatnih kućica nije bilo i da nisu mogli uzeti karticu. Službenica je rekla da je to nemoguće, a rasprava je počela dobivati povišene tonove. Upitali su je zatim kako onda objašnjava da su oni ispred nje ako se rampa na naplatnim kućicama ne diže dok se ne izvuče kartica iz automata. Oni uopće ne bi mogli proći naplatne kućice bez uzimanja kartice.
Malo-pomalo strasti su se smirile, a putnicima nije preostalo drugo nego platiti dvostruki iznos naknade za vožnju autocestom, što je uobičajena cijena u slučaju gubitka kartice. U nastavku putovanja njih dvojica su i dalje raspravljali o neobičnom događaju, pa su, u povratku, s nestrpljenjem čekali da opet dođu do mjesta nestalih kućica kako bi se svojim očima uvjerili nisu li sanjali tj. jesu li kućice tamo ili ne. Međutim, kućice su sada stajale na svom mjestu.
Moj sugovornik je donio za njega jedini moguć, ali ništa manje smion zaključak – njih dvojica su u dolasku na neki način bili pomaknuti kroz vrijeme, u doba kada je autoput već bio izgrađen, ali još nije bilo naplatnih kućica. Dok su došli do izlaza s autoputa, opet su bili u svom pravom vremenu. Bio je to jedini način da sebi objasne svoje neobično iskustvo, koje je jedno od mnogih, uglavnom neispričanih, i koje pokazuje da holografska iluzija koju su oko nas stvorili naši vlastiti umovi omekšava.“
Sličan primjer ispričao nam je i naš sugrađanin Vladimir Varšić, umirovljeni nastavnik, kojemu se tako nešto dogodilo kada je radio u osnovnim školama Domašinec i Dekanovec.
„Pošto sam radio u te dvije škole putovao sam na satove iz jedne u drugu. Uvijek sam želio stići bar sat vremena prije nastave, a jednom prilikom krenuo sam iz Domašinca u Dekanovec čak sat i pol prije. Kada sam došao u zbornicu da se pripremim za nastavu i uzmem imenik kolege su me u čudu gledale i kazale da je moj sat upravo završio te da sam debelo zakasnio. Nije mi bilo jasno gdje sam izgubio gotovo dva i pol sata vremena iako je put prošao meni najnormalnije kao mnogo puta prije.“
Ova dva primjera koja smo naveli svjedoče da se takve paranormalne stvari ne događaju samo nekom drugom, već i ljudima sa kojima živimo i koje poznajemo.
(R. Tomanić)