Po kojim događajima pamtite djetinjstvo, a koji su od njih obilježili vaš daljnji put?
Imao sam predivno djetinjstvo i mladost i to prije svega glede dobre „klape“. Pamtim moj „Beograd“ zgradu broj 6 gdje sam rođen i tamo sam bio do 12. godine. Tada selimo u „neki novi,drugi svijet“ u centar Središća među nove prijatelje. Bilo je to vrijeme bezbrižnosti, ali i učenja, vrijeme pokoravanja zahtjevima ondašnje pučke škole.
Posebno pamtim srednju školu, svakodnevna putovanja vlakom u čakovečku Gimnaziju pa potom u Pedagošku akademiju. U Središću smo bili izuzetno aktivni u ondašnjoj Omladinskoj organizaciji, Odredu izviđača, NK Rudar… Znam reći, ne znam gdje nisam bio. Doista mogu reći kako sam bio izuzetno aktivan i sveprisutan stoga danas ne pamtim mnoge koji znaju mene.
Moj se životni put mijenja kada završavam Pedagošku akademiju koja mi je „odredila“ prvo radno mjesto u Mariji na Muri (danas Sveta Marija), slijedi odlazak u JNA, godina provedena u Sisku. Po povratku par mjeseci radim u OŠ Vratišinec -PŠ Gornji Kraljevec. Životna želja, da radim u rodnom mjestu, ostvarila mi se tek nakratko. Zaposlio sam se u ovdašnjoj OŠ, odnosno PŠ Križovec koja je zatvorena, a što je diktiralo moju daljnju „prosvjetarsku“ sudbinu. Ondašnja Prosvjetno pedagoška služba Čakovec „trasirala“ mi je put Kotoribe. Otišao sam tamo teška srca jer Središćanci i Kotoripčani nisu bili na „istoj valnoj dužini“ zbog nogometa. Jer smo se uvijek nadmetali u kvaliteti. Bilo je to u rujnu 1976. godine kada sam mislio kako će mi nova školska godina donijeti radno mjesto nastavnika razredne nastave negdje bliže. Pisao sam molbe i molbe, no uvijek, kao i danas, trebalo je imati nekog „svog“. Ja ga nisam imao pa sam u Kotoribi ostao punih 39 godina. 2015. godine odlazim u mirovinu, dolazim u Čakovec moju treću životnu sredinu koja će mi zacijelo biti posljednja.
Tko vas je prvi poticao na pisanje, zapravo koje glavni krivac za vaš put učitelja i novinara?
U osnovnoj školi satovi hrvatskog ili srpskog jezika (tako se predmet zvao) dali su nam puno prostora za samostalno pismeno izražavanje. Mi vični pisanju dobivali smo zadatke pisati o školskim aktivnostima i te vijesti slati u lokalne novine MEĐIMURJE. Tako sam prvu vijest, kao učenik 8.a razreda, napisao o posjeti „osmaša“ čakovečkom Metalcu, drugi je bio o aktivnostima Foto-grupe….Bilo je to 1965. godine, dakle 2015. godine prošlo je pola stoljeća moje suradnje s tim novinama.
Po završetku OŠ u Omladinskoj organizaciji bio sam zadužen izvještavati o tome što radimo, čime se bavimo. Na to me je poticao urednik tih novina. Bio je to naš sumještanin Žika Đorđević. Ako pitate za „krivce“ reći ću da sam to isključivo sam jer me je pisanje o ljudima, događajima privlačilo, a odlazak u nastavniče vode je bio sasvim slučajan, daleko od planiranog. Školovanje u Čakovcu bilo mi je najjeftinije, a Pedagoška akademija najbliža. Inače, planirao sam studirati ekonomiju u Zagrebu, no financijske nedaće su bile tome prepreka i ako je upis na Akademiju bio slučajan nikada nisam požalio, držim da sam se našao u tom poslu, a što su kasnije potvrdili oni koji su godinama nadzirali naš nastavnički rad.
A novinarstvo? Začeci datiraju, kao što sam spomenuo, od osnovne škole. Intenziviralo se mojim dolaskom u Kotoribu, točnije 1976. godine kada me tjednik Međimurje koristi za svog stalnog suradnika iz Kotoribe, a potom se suradnja proširuje jer sam počeo pratiti rad životnih sredina najistočnijeg međimurskog kutka, točnije Kotoribe, Donje Dubrave, Donjeg Vidovca, Svete Marije, Donjeg Mihaljevca ili područje s 11.000 stanovnika. Moj rad i aktivnost na polju novinarstva uskoro prepoznaju zagrebačke Sportske novosti, 1986. godine Večernji list pa Hrvatski radio Čakovec. Jedno vrijeme sam surađivao i s Međimurskim novinama, donedavno s Vatrogasnim vjesnikom i još nekim medijima prema potrebi. Pamtit ću rad u dnevnim medijima radiju i Večernjem listu. Na HRČ-u sam bio od 1989. godine do 2010., a u Večernjem listu od 1986. do 2010., a prekidi suradnje su došli radi uredničke koncepcije radija i znatnijeg smanjenja dopisnika u Večernjem listu. Sredine su to gdje sam puno radio, a još više naučio. Kada kažem naučio moram reći da sam novinar postao „osobnom školom“, učio sam od kolega, upijao njihove savjete, slijedio sugestije, stjecao iskustva, učio na pokušajima i pogreškama. Mnogo, veoma mnogo bi se o tome moglo govoriti, a kao priznanje i postignuća na područjima odgoja i obrazovanja te novinarstva govori u prilog najveća županijska nagrada- Nagrada Zrinski koju sam dobio lani, a za 2016. godinu. Njome je podvučena crta ispod moga rada u prosvjeti, dok novinarstvo „tjeram“ i dalje. I dalje sam suradnik Međimurja, doduše manjeg intenziteta, a radim i za portal eMedjimurje. Ako me pitate kako dugo , reći ću sve dok budem mogao, a pod krilaticom „Uzmite mi sve, samo novinarstvo ne !“
Po čemu se vaša generacija razlikovala od današnjih, smatrate li da se danas mladi premalo izražavaju pismenim putem?
Razlike su toliko velike da bi za te komparacije potrošili previše prostora, a što se tiče pisanog izraza, kompetentan sam o tome govoriti i ovdje su razlike nemjerljive. Današnji školski programi su veliki krivci tome. Izražavaju se mladi pisanim putem i previše….SMS poruke, Facebook , no to su alati koji kvare taj izraz, a zaostaju u pravim, smišljenim, konciznim. Normalno, ima i tu izuzetaka kojima se divim.
Radili ste u Osnovnoj školi Kotoriba sve do svoje mirovine, možete nam molim vas reći kako se prepoznaje talent umjetničkog izražavanja kod učenika?
Za umjetničko izražavanje nisam preveliki stručnjak i nisam imao prigode u većoj mjeri sudjelovati u prepoznavanju. Govorim iz iskustva da mnogi mladi imaju smisla za umjetnost, ali ih ne zanima previše. Ponekad se mladima svidi neka slika ili pjesma, ali uglavnom se zadržavaju na tome. S obzirom na brz tempo života pa često ne stignu primijetiti sve lijepe stvari oko sebe. Većinu društvo, sport i zabava ispunjavaju puno više od umjetnosti, jednom riječju, da bi se zadržao u svijetu umjetnosti moraš zato posjedovati „žicu“ koju treba čuvati, zalijevati, paziti i maziti.
Kada ste se upustili u medijske vode, što vas je privuklo kod novinarstva?
Rekao sam ranije, nisam bio ni svjestan da sam u službi medija. Pisao sam po zadatku, mislim u školi,a kasnije su me jednostavno u životnoj sredini primorali da opišem, prepričam neki događaj, priredbu, sudbinu. Sredine su me zvale…. S vremenom sam postao ovisnik o tome, a konačno u nekim medijskim kućama su me autorski ugovori obvezivali da se svakodnevno javljam, tražim novosti, ljude, događaje. Vrijeme je neumitno letjelo, a ja sam sve dublje i dublje tonuo u te vode tako da danas ne mogu niti neću isplivati iz njih.
Koliko članaka čuvate u svojoj arhivi?
Zanimljivo pitanje. Jedan sam od rijetkih koji je pratio izlaženje svakog članka, izrezivao ga je spremao u fascikle za svaki medij posebno. Radio sam to zbog toga da oni ostanu uz mene. I ako se danas oni arhiviraju sasvim drugačije ja sam ostao na klasičnom izrezivanju što činim i danas. Fascikli su mi pohranjeni u kutijama, sanducima. Planirao sam ih jednog dana ukoričiti na način da ih lijepim u stare bilježnice, rokovnike i do sada sam uspio napuniti tek tri rokovnika, a doista ne znam koliko bi mi ih trebalo ako bi želio realizirati svoj naum. To sam si ostavio za mirovinu, misleći bit će vremena, no njega još uvijek tražim i da vam iskreno kažem da se bojim kako neću u tome uspjeti. Zadovoljan sam, ako će ti izrezani članci tako ostati i biti prekriveni prašinom, no ne bi želio da to bude prašina zaborava. Broj članaka ? Ako uzmete godišnji prosjek od tristotinjak i 40 intenzivnih godina rada nije teško izračunati. Ponosan sam na tu arhivu. Pitali su me jednom, koliko vrijedi ? Rekao sam kako ona nema cijene…..
Smatrate li da se premalo cijeni rad novinara?
U svakom slučaju da. Premalo se cijeni, a previše pljuje i kritizira njihov rad. Govorim iz iskustva kako je bilo mojih vršnjaka, i znatno mlađih koji su uzeli fotić i notes u ruke krenuli……, no ne zadugo. Oni koji su to probali znaju najbolje reći, a reći i to zbog čeg su novinarstvu okrenuli leđa
Vaš savjet za mlade novinare?
Ako ne živiš krilaticu „jednom novinar, zauvijek novinar“ teško ćete ići pod ruku. Mladi trebaju shvatiti, tako je bilo jučer, a tako je i danas , da si novinar od 0-24 sata bez „petka i svetka“. Svjedočio sam kod mnogih mladih da su se glede „petka i svetka“ okretali drugim poslovima. Stresan je to posao ako ga radiš savjesno i odgovorno. Reći ću vam samo podatak kako je do nedavno prosječni životni vijek profesionalnog novinara bio 49 godina pa stoga i ne čude inicijative za njihov benificirani radni staž. Rame uz rame sa vatrogascima, rudarima, vojnicima, policajcima i novinari često jedu “kruh sa sedam kora”. Svjetska zdravstvena organizacija je stres na poslu davno prepoznala kao svjetsku epidemiju 21. stoljeća. Izloženost stresu i drugim opasnostima kada je pitanju novinarstvo, radno i mirovinsko zakonodavstvo još nije prepoznalo. Držim da sam ovim pojedinostima dao i previše savjeta mladima koji, za razliku od nas, premalo pitaju, traže savjete misleći da je diploma dostatna. Ja je u novinarskim vodama nisam stekao već mi ju je donijelo vrijeme o odanost tom životnom segmentu.
Za kraj ovog razgovora zahvaljujem portalu što vam je povjerio ovu zadaću. Čitam vas i pratim redovito. Divim vam se, dobri ste! Pogotovo me raduje što su u njemu „glavni“ moji prijatelji iz mladosti. Sjećam se Rajka s početka 90-tih kada je s kamerom u ruci “vedrio i oblačio Središćem“, a ja sam za njim trčao s mikrofonom. Bilo je to vrijeme kada sam želio dati obol sredini gdje sam rođen, sredine koja se ne zaboravlja i koja će mi biti posljednja životna postaja.
(Ivana Radiković, foto: arhiva Mladena Grubića)
