Mursko Središće se uz Prelog, Čakovec, Nedelišće, Štrigovu i Podturen već 1638.-1698. god. ubraja među 6 gradskih naselja u Međimurju.
Mursko Središće spada među najstarija naselja u Međimurju jer se crkva sv. Martina spominje već 1334. godine (Sancti Martini in Zredysche) i ove godine slavimo 680. rođendan. Povjesničari (Kukuljević) drže da je tu već u rimsko doba postojalo naselje zvano Halicanum kao važna postaja na rimskoj cesti Poetovio (Ptuj) – Carnuntum (Petronell između Beča i Bratislave).
Kao važno trgovište spominje se 1477. godine. Ne zna se kakvo je zlo zadesilo mjesto 1501. godine, jer se do tada još mjesto spominje kao župa, a kasnije se pripojava župi Selnica. Godine 1650. mjesto ima naziv Mura Zerdahel. U kanonskim vizitacijama1660. godine spominje se da je u mjestu kapela svetog Martina, da bi se 1716. g. prvi put spominjala kapela sv. Ladislava. Veću obnovu ta je kapela doživjela 1820. godine, kao župna crkva Marije Kraljice i Svetog Ladislava. Isprva je to bila građevina u gotskom stilu, uz Muru, no stradala je u poplavi 1690., pa je izgrađena nova, na uzvisini (uz cestu prema Sv. Martinu).
Ovo su opće poznati podaci koje možete naći na internetu, no tu postoji još nešto. Postoji legenda o zvonu koju nam je ispričao naš sugrađanin Ivan Šalari, inače slikar amater, koji je između mnogobrojnih svojih radova nacrtao i prvu središćansku crkvu koja se nalazila uz samu rijeku Muru. Iza nje bilo je groblje, a sve je to stradalo u velikoj poplavi 1690. godine. Jedno od zvona (navodno su bila 3) mještani su uspjeli spasiti i izvući iz Mure. Ono je preseljeno u Selnicu po čemu je to mjesto i dobilo ime. Ista legenda također govori da Mursko Središće neće imati sreće tako dugo dok se zvono ne vrati na mjesto gdje je bila prva crkva.
Istražujući te priče naš je mještanin Vladimir Varšić, danas nastavnik u mirovini, koji je između ostalog radio i u Selnici, razgovarao prije nekoliko godina o tome sa tadašnjim selničkim župnikom Ivanom Horvatom (nije točno siguran u ime pa se ako smo pogriješili ispričavamo) koji mu je potvrdio da se zvono nalazi u tornju selničke crkve i da je još uvijek u funkciji.
Bilo bi lijepo da se nakon više od 300 godina zvono vrati i postavi na šetnici na mjesto gdje se nekad nalazilo. To bi svakako bila turistička atrakcija i još jedna zanimljiva priča iz naše povijesti. Pošto je sve to u nadležnosti crkvenih, a ne svjetovnih vlasti, za sada ne vjerujemo da bi se ta ideja, ako je uopće netko zainteresiran, mogla realizirati. U svakom slučaju i replika zvona, kako je predložio gospodin Varšić, izvrsno bi se uklopila u našu prelijepu šetnicu.
(R. Tomanić)