IMPRESIJE JEDNOG RATNIKA!

Svjetsko nogometno prvenstvo?

Naravno gledao sam sve utakmice naših Vatrenih i zdušno navijao za njih. Sam, kod kuće. Ne volim izlaziti na velike skupove, ali pratio sam na Muralistu fantastične atmosfere u šatoru na šetnici. Svaka čast takvim mladim navijačima kojih je bilo i iz bliže i dalje okolice. Uspjeli su naši nogometašu ujediniti Hrvatsku, ali na žalost samo na mjesec dana koliko je prvenstvo trajalo. Koliko vidim podjele su opet počele. Smeta im Thompson na autobusu, pa na bini iako su ga pozvali sami igrači. Mi smo ginuli uz njegove pjesme na ratištima diljem Hrvatske, a oni koji su za to vrijeme provaljivali u automobile sada ga nazivaju smećem fašističkim. Više nam je značila Bojna Čavoglave od sveg oružja mutnih trgovaca koji su se za vrijeme rata obogatili na švercu i privatizaciji. Po meni pomirbe neće biti još 40 godina dok sa ovog svijeta ne ode generacija koja je ratovala, a naročito ona koja je sve to kapitalizirala. I Izraelci su lutali pustinjom 40 godina, upravo zbog toga, odrekli se Mojsija, počeli obožavati Zlatno tele. To se sve sada događa u državi za koju smo krv prolijevali.

Sadašnjost i budućnost?

Imam sina i kćerku, žena mi je umrla prije par godina. Došli su do mene i rekli: Tata mi idemo u Austriju i Njemačku. U zemlji za koju si ratovao ne možemo normalno živjeti, znamo da ti to teško pada, ali moramo pokušati zbog svojih obitelji.“ Nisam htio da vide kako plačem, ali oni su to osjećali. Ovo je dotuklo sve moje snove o slobodnoj, demokratskoj i nezavisnoj Hrvatskoj za koju smo vjerovali da će u njoj moći dostojanstveno živjeti od svog rada svi, bez obzira na vjeru ili naciju. Nikada nisam bio nacionalist, volio sam svoju domovinu, no nisam mrzio druge. Samo sam branio svoje, naše! Evo to je sadašnjost koju su nam stvorili političari. Budućnost? Nisam vjerovao u nju no vjeru su mi vratili Zlatko Dalić i njegovi vitezovi. To je ono što nam je potrebno kako u politici tako i u gospodarstvu. Poniznost i vjera, zajedništvo i ljubav prema domovini, jer danas se također treba boriti i voditi bitke, no sasvim drugačije. Recept imamo samo ga moramo primijeniti i nadam se da ću doživjeti dan kada će mi sin i kćerka doći i reći, tata vratili smo se, u Hrvatskoj ipak ima nade za nas!

Životna odluka?

Bio sam u prvim redovima kada smo zaustavljali tenkove u Murskom Središću, no to vi znate jer ste bili tamo, pregovarali i snimali. Nakon toga nešto se u meni prelomilo i nedugo zatim prijavio sam se u postrojbe HOS-a koje su se počele formirati. S dečkima sam prošao gotovo sva hrvatska ratišta. S nama su bila i dvojica Srba, a jedan od njih spasio mi je život kada me je spriječio da uđem u minsko polje. Jako puno Srba je bilo na našoj strani i borilo se s nama rame uz rame i za njihovu Hrvatsku, kako su rekli. Sada su zaboravljeni, a njihov narod predstavljaju politički trgovci poput Pupovca. A ima ih mnogo koji bi i danas kao i za vrijeme Domovinskog rata htjeli dati svoj doprinos, no to im politika ne dozvoljava. Zahvaljujem dragom Bogu što sam se iz rata i to poslije Oluje vratio živ iako nekada razmišljam da bi bilo bolje da sam poginuo. Teško mi je ovo sve gledati, no ruku na sebe neću dići kao što je to učinila velika većina branitelja, zanemarena, ponižena pa čak i maltretirana od države za koju su se borili, a dobili sasvim nešto drugačije. Na proslave zaustavljanja tenkova ne idem jer se ulica u kojoj smo to učinili još uvijek zove po onome čiju smo vojsku zaustavili i crvenoj petokraki zadali prvi početni udarac u ratu koji će uskoro zahvatiti cijelu Hrvatsku. Također ploča koja podsjeća na taj događaj je krivotvorena. Nikakav narod Međimurja, kako to na njoj piše, nije zaustavio tenkove nego samo Središćanci i ljudi iz okolnih naselja.

Mursko Središće?

Cijenim i poštujem gradonačelnika Dražena Srpaka. Puno je učinio i čini za naš grad. Pošteno i časno i to se vidi i u mraku. Promijenio je Središće do neprepoznatljivosti, one pozitivne, no ne može sve sam jer i pred njim su mnoge barijere. Kada bi takvi ljudi vodili Hrvatsku imao bih još nade, no to se neće dogoditi jer poštene i radišne odmah eliminira visoka politika i za njih tamo nema mjesta. Jedni te isti i dalje se već 25 godina bore samo za fotelje i privilegije koje one donose i nemoguće je da ih prepuste drugima, bar ne dobrovoljno. Hrvatski narod je strpljiv narod, trpi do zadnjeg trenutka, no kada mu prekipi zna se postaviti i reagirati. Naravno uz pravog vođu, a ne uz neke smiješne, anemične koalicije kojima je jedini smisao života vlast. Pitam se koliko će još godina proći prije nego se pojavi jedna takva osoba, no nama je suđeno da budemo tlačeni tijekom cijele povijesti pa i u vlastitoj državi koju smo čekali vjekovima.

(tekst i foto R. Tomanić)