O Ignacu Končiću iz D. Koncovčaka pisali smo u dva navrata. U prvom članku kao o puškaru koji je naoružavao Hrvatsku, a u drugom o povijesti oružja od pračovjeka pa do današnjih dana s posebnim osvrtom na hladna oružja. U ovom trećem vrlo opsežnom članku donosimo sve o tome kako se naoružavala Hrvatska u Domovinskom ratu i kako smo i koja oružja proizvodili sami. Mislimo da je najbolje da se ova tema objavi upravo danas 15. siječnja 2017. godine na 25-tu obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Dana 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo svih 12 članica tadašnje Europske unije, te još Kanada, Austrija, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećih dana slijedi priznanje još nekoliko zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Nadnevak 15. siječnja se od tada obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Prošlo je već dosta vremena od završetka Domovinskog rata, no unatoč tome potrebno se ponovno prisjetiti hrvatskih domoljuba koji su nesebično i hrabro pristupili obrani domovine. Mada su se prijavili samo u tenisicama i trapericama bez nekog vojničkog i ratničkog znanja došli su kao dragovoljci.
Mnogi su se snalazili na razne načine i koristili svoja novčana sredstva kako bi na crnom tržištu kupovali oružje koje je bilo toliko potrebno, a skrivajući se od onih koji su izdali Hrvatsku. Svemu tome je prethodilo oduzimanje oružja TO Hrvatske uz svesrdnu pomoć rukovodioca koji su to oružje predali Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Nije se smjelo dogoditi da Hrvatska koja je napokon raspisala slobodne višestranačke izbore raspolaže s određenim naoružanjem koje bi smo mogli upotrijebiti protiv „ugroženog“ srpskog stanovništva, a pogotovo protiv JNA koja se otvoreno priklonila Srbima.
Bez obzira što je komanda JNA imala dobru evidenciju stanja naoružanja u TO Hrvatske, ne zna se točno koliko ga je oduzeto, ali su poznati sljedeći podaci: 250 000 vojnika na ratnom rasporedu TO zaduženo je sa oružjem i opremom. Procjenjuje se da je korišteno 200 000 pušaka i automata raznih tipova, 1 400 minobacača raznih kalibara, 1 000 protuavionskih topova, 10 000 ručnih bacača, 500 raketnih protuoklopnih i 200 raketnih protuzračnih sistema, 250 000 protutenkovskih mina, 200 000 ručnih bombi i oko 30 tona raznih eksploziva.
Nakon svega ovoga oružane snage nove Hrvatske ostaju na naoružanom aktivnom sastavu policije gdje je 80% rukovodećeg i 60-70% običnog kadra bilo srpske nacionalnosti. Uz sve to treba spomenuti da u Hrvatskoj nikada nije postojala ni jedna tvornica oružja i streljiva ili eksploziva. Taj nedostatak oružja platili su mnogi gradovi i sela u Hrvatskoj jer se počela provoditi velikosrpska teorija novih granica od Virovitice do Karlobaga. No ni Hrvatska ne ostaje prekriženih ruku i počinje nabavljati oružje iz najrazličitijih izvora. Osiromašena, odvaja ono malo deviznih sredstava za kupnju oružja od poznatih i nepoznatih dobavljača. Hrvatska dijaspora i iseljenici rodoljubi, također unose znatne količine, naravno ilegalno, zbog nametnutog međunarodnog embarga.
Veliki broj hrvatskih građana dobrovoljno se prijavljuje u jedinice Narodne zaštite, HOS-a i u prve postrojbe Zbora narodne garde kao i pričuvni sastav MUP-a. Tada se pojavio veliki problem, a to je nedostatak oružja kojeg nije bilo u dostatnim količinama. Danas su poznati podaci da su mnoge državne firme i tvornice aktivno učestvovale i dale svoj veliki doprinos u proizvodnji i nabavci toliko nam potrebnog naoružanja: Prvomajska, Končar, Đuro Đaković prednjače u proizvodnji, ali ne smijemo zaboraviti i razna trgovačka društva kao što su Ribomaterijal i Lovac koji uvoze određene količine pištolja, revolvera i lovačkih pušaka na ime sportske opreme. Ne smijemo zaobići ni zagrebačko poduzeće Astra koja uvozi 5 000 vojničkih pištolja, češke Zbrojovke 9mm M-75.
Preko raznih tajnih izvora nabavljeno je 20 000 automatskih pušaka Kalašnjikova AK-47 preko Mađarske. Iz Singapura stiže i veći broj jurišnih pušaka SAR-80 ultimax kao i argentinske jurišne puške FAL i pištolji FM, a nešto oružja stiže i iz Kine, Rumunjske i Bugarske što još uvijek nije bilo dovoljno za sve novoformirane postrojbe koje su hrabro odlučile braniti samostalnu Hrvatsku.
U kolovozu 2012. godine u svijetu poznat švicarski mjesečnik „VISIER“ objavljuje na nekoliko stranica članak o hrvatskom lakom oružju konstruiranom u Domovinskom ratu. Za njih je to izgleda interesantna tema jer su prikazali modele automatskog oružja koje su spretni, sposobni i dobri majstori svog zanata realizirali u svojim tvrtkama i privatnim radionicama. To je bio razlog koji je dao poticaj Ignacu Končiću da sudjeluje u nastanku ovog članka kako bi upoznao čitatelje Muralista s još uvijek interesantnom temom oružja u Domovinskom ratu. Željeli bi citirati članak koji je objavljen u katalogu izdanom 1994. povodom izložbe „Čime se branila Hrvatska“ pod pokroviteljstvom MORH-a.
„Ali nisu u proizvodnju krenuli samo veliki pogoni nego i manje obrtničke pa i priručne kućne radionice. Već početkom 1991. puškarska se radionica „Jelen“ iz Turopolja uključuje u obranu domovine i počinje organizirano skupljati sve vrste oružja za bojišta. Primjerci zatečeni u radionici odmah su se dijelili, a vlasnici Sever Zdenko i Ignac Končić, obojica vrsni puškarski majstori, aktivno se uključuju u postrojbe hrvatske policije pa njihova radionica postaje središtem za nabavku, popravak i osposobljavanje oružja za područje PU Sisak.”
Svaki dobar majstor i domoljub smatrao je pitanjem osobne obveze da svojim znanjem i sposobnošću proizvede ili popravi bilo kakvo vatreno oružje koje bi moglo poslužiti hrvatskim braniteljima. Nevjerojatno je kakve su se sve naprave koristile samo da se postigne bilo kakav uspjeh u borbi protiv vojne sile koja se po snazi svrstavala na treće mjesto u Europi.
Tako dopukovnik Stjepan Mateša iz zapovjedništva Zagrebačkog korpusa izdaje ovlaštenje Ignacu Končiću za izuzimanje TMS-a po vlastitoj procjeni. Končić pronalazi izvjesne količine rezervnih dijelova i oružja namijenjenog školama koje je djelomično uništeno i onesposobljeno. U radionici Jelen se ponovno osposobljava i šalje odmah na korištenje. Končić preuređuje poznati stari automat PPŠ kojem odbacuje robusni drveni kundak, skračuje cijev i oblogu te dodaje rukohvat. Tako predizajniran pretvara se u funkcionalno kratko oružje koje ima veliku probojnu moć zbog bubnjastog spremnika od 70 metaka. Kadenca mu je 800 metaka u minuti zbog olakšanog zatvarača koji ujedno vrši zabravljivanje samo svojom težinom. Sa skraćenim kutijastim spremnikom pretvara se u stvarno svrsishodno oružje s kojim se veoma lako rukuje.
Interesantan je model Ivana Vugreka strojnica AGRAM 2000 malih dimenzija i lagana (prazna svega 1,92 kg) sa spremnikom od 20 i 32 metka. Jedinstvena je po prednjem držaču koji je okruglog oblika i stvarno je plijenila pažnju svojim specifičnim oblikom.
Već 1990. godine majstor Alar u svojoj maloj kovinotokarskoj radionici izrađuje među prvima svoj model strojnice. Radionica se nalazila u Sunji na samoj crti bojišnjice što ga je još više stimuliralo da napravi automat kojemu je nadjenuo svoje prezime.
Bez sumnje najveći uspjeh pripada firmi ARMA-KONČAR koja je proizvela strojnicu ERO i već 1992. počinje serijska proizvodnja. To je vrlo uspjela kopija izraelske strojnice UZI koja je u svijetu popularna pa ju je u svojem naoružanju ima 47 zemalja. Posebnost ove strojnice je što spremnik napunjen sa 32 metka ulazi u rukohvat. Zbog tog oružje ima odlično raspoređenu težinu, a ukupna dužina je 470mm, a težina 4,2 kg.
Još jedna uspješna firma iz Slavonskog Broda „Đuro Đaković“ proizvela je također vrlo uspješnu kopiju američke strojnice THOMPSON 45. To je vrlo popularno oružje još iz vremena prohibicije koje je upotrebljavala policija i gangsteri. Lakša verzija je vojnička izvedba M1. Skladišta TO bila su puna rezervnih dijelova pa je vjerojatno netko došao na ideju da se uz izradu pojedinih pozicija iskoristi dostupne dijelove i sklopi teška, ali učinkovita strojnica.
Ipak „Đuro Đaković“ poznatiji je po svojem produktu strojnice koja je masovno upotrebljavana u Domovinskom ratu. To je ŠOKAC. Kompletan mehanizam uzet je od ruskog automata PPŠ 41. Razlikuje se po preklopnom kundaku, rukohvatu i držaču spremnika. 1992. napravljena je i skraćena verzija sa prigušivačem i odličnom kadencom (preko 950) ispaljivog streljiva u minuti.
VILA VELEBITA automat 7,62 mm TT proizveden je u ožujku 1991. 23-godišnji konstruktor Juraj Đelalija izradio ga je u brodogradilištu MOSOR u Trogiru. Upotrebljavan je na Drniškom i Livanjskom ratištu, a izrađen je u manjim količinama.
Jedno od dobro izrađenih oružja proizvedeno je u OROPLETU iz Pleternice kraj Požege. Željko Starčević odličan poznavatelj oružja sa svojom ekipom pravih entuzijasta i domoljuba izradio je po uzoru na engleski STEN vrlo zgodnu strojnicu malih dimenzija, jednostavnog mehanizma, ali učinkovitu u kalibru 9×19 mm.
Zagrebačka firma LIKAWELD ostati će poznata po proizvodnji više modela oružja. Jedno od najpoznatijih je strojnica ZAGI cal. 9×13 mm čija je odlika dobra preciznost pod uvjetom da oružje bude redovito čišćeno i održavano. ZAGI je nakon rata povučen iz upotrebe što je sudbina svih u ratu izrađenih strojnica koje rade na principu slobodnog zatvarača što je također zastarjeli sistem.
Tvrtka IMP iz Ozlja u svom programu proizvodnje od pištolja do jurišne puške, plasirala je strojnicu kratkog hoda zatvarača s velikom brzinom paljbe, veću od 1200 metaka u minuti. Druga odlika ALKE je mala dimenzija jer je spremnik smješten u rukohvat kao kod strojnice UZI. Na žalost proizvedena je u manjim količinama.
Danas nakon 25 godina od kada je priznata i obranjena samostalna i nezavisna Republika Hrvatska imamo već u svijetu prepoznatljivu proizvodnju opreme i oružja zahvaljujući firmama i mnogim pojedincima koji su nastavili posao započet davnih dana u Domovinskom ratu.
RUSAN iz Marije Bistrice u Zagorju izrađuje u svojoj modernoj i dobro opremljenoj radionici dijelove za sve vrste naoružanja.
KAVUR iz Velike Gorice djeluje sa novim sistemima zaštite i dekoracije na lovačkom i sportskom oružju po uzoru na američku proizvodnju. Najmlađi je učenik JELENA.
ŠESTAN iz Preloga u Međimurju izrađuje kacige i zaštitne prsluke poznate u mnogim vojskama svijeta koje se već naveliko snabdijevaju sa njegovim proizvodima.
KROKO iz Zagreba proizvodi visoko kvalitetnu opremu kao što su odore i obuća za vojsku i policiju.
HS produkt iz Karlovca također je već svjetski poznat po kvalitetnim pištoljima i jurišnim puškama čime se naoružava naša vojska i policija.
ĐURO ĐAKOVIĆ iz Slavonskog Broda proizvodi teško naoružanje i oklop, tenkove i transportere, a neka čak i izvozi.
Hrvatska je danas članica Europske unije i pripadnica NATO saveza iz čega zaključujemo da više nikada neće biti ovisna o odlukama i milosti drugih mnogih država koje su joj nametnule embargo. Ovim člankom pokušali smo pokazati kako je zapravo Hrvatska dolazila do toliko potrebnog oružja. Sada smo svoji na svome i imamo napokon svoju državu i svoju proizvodnju naoružanja i opreme koju ćemo moći koristiti po vlastitom nahođenju. Moramo biti zahvalni svima koji su svojim pomaganjem i svojim radom doprinijeli da se Domovinski rat okonča, ali ne smijemo nikada zaboraviti one koji su platili najvišu cijenu, a to su naši, nikada zaboravljeni branitelji.
(R. Tomanić, Ignac Branko Končić, foto R. Tomanić, A. Jurak, ilustracije Ignac Branko Končić)
