Dobar dan, nije me bilo duže vrijeme. Odlučio sam se vratiti jer na neki način i moram biti tu. Napisat ću danas svoj osvrt na Covid 19 u nastavku koristim samo slovo C.
Od početka jasno je da cijeli svijet nije bio spreman na ovakvo nešto. Još u ožujku čitao sam podatke o broju respiratora u bogatim EU državama. Osim Njemačke koja isto nije imala dovoljan broj, ostale države su daleko ispod bilo kakvog prosjeka. U jednom razgovoru s prijateljem dr. Goranom Kozjakom još tamo na ljeto rekao je: Ervin 11. mjesec biti će katastrofa. Malo sam razmišljao i često mislio na te njegove riječi i čekao sam 11. mjesec. Ono što sam dočekao nije bilo dobro. Moj put s C počeo je negdje 5. 11. – 7.11. kada s upalom mjehura završavam na hitnoj gdje mi je ustanovljena C.
Kao kronični srčani bolesnik trebao sam biti – u bolnici, ali nisam. Poslali su me kući. Temperatura svaku večer uz lupocet 39,5. Petak 13.11. idem kod svog dr. Tonkovića, koji vidno zabrinut mojim stanjem, hitno me šalje na vađenje krvi i RTG pluća. Nažalost pluća su zahvaćena i ostajem u bolnici. Simptomi koje sam imao od kašlja, suzenja očiju do te mjere da ništa ne vidim, bolova po cijelom tijelu, gubitka koncentracije, gubitak osjeta mirisa i okusa. Jednu noć proveo sam na kisiku.
27.11. javili su mi da je umro čovjek koji je ležao do mene, napričali smo se tih dana sve dok jedne noći nisam doživio šok. Probudio nas je oko 1 sat, čovjek se sav trese, ne može doći do daha, puls 148 bez obzira na terapiju koju je dobio. Strašni prizori. Premjestili su ga u drugu sobu, izdržao je još neko vrijeme i 27.11. otišao. Ne želim nikoga uvjeravati da vjeruje ovo ili ono. Svatko ima svoj razum. Prošlo je 10 dana kako sam izašao i ja sam još uvijk olupina od čovjeka koja ne može stajati više od 5 minuta, koja sva drhti, ali na to sam upozoren da će oporavak trajati mjesecima.
Koje će posljedice ostaviti još na mene, ne znam, ali sigurno će ih biti. Nemam više one koncentracije koju sam imao prije, a psihički sam jedva sve izdržao jer sam ove godine bio zatvoren službeno 56 dana, a i ovo sada nije ništa bolje. Mnogima će ostati svakave posljedice. C je tu među nama, postoji, umiru i mlađi od mene. Drago mi je da su se uvele kazne jer mi Hrvati počnemo razmišljati samo dok nas se opali po džepu. To vam je ona stara pojava kada smo do granice sa Slovenijom frajeri koji se ne vežu, ali kad uđemo u Sloveniju mirni kao bubice, vezani i vozimo se sat vemena tih 38 km kroz Sloveniju.
Na kraju želim se zahvaliti kompletnom osoblju Županijske bolnice Čakovec koje daje 120% svojih mogućnosti. Jedna sestra na 20 i više pacijenata, druga na 40 pacijenata. Trče, skaču, nemaju vremena ni za WC, ali unatoč tome na konferencijama za tisak pričaju se bajke pa kao i ona “mi smo korak ispred Coronw”. Gospodo draga prestanite od bolnice stvarati reklamni pano za politički populizam i uozbiljite se. Organizirajte nagradu svakom djelatniku bolnice sada za Božić koji dolazi. To nek vam bude jedini zadatak.
Ervin Vičević, načelnik Općine Selnica
(Pavo Jazvić. Foto: Tin Tomanić, arhiva)