Ovaj tekst započeti ćemo sa jednim vicom. U doba Jugoslavije, negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća Predsjednik predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, neobrazovani postolar na čiji račun su se pričali mnogi vicevi. Zbog njih su ljudi u tadašnjoj komunističkoj državi završavali u zatvorima i bili proglašavani narodnim neprijateljima. No, kakve veze to ima sa Središćem ? Evo, ovakve. Omladinska organizacija organizirala je turnir u malom nogometu i grupa mladića ( Marjan Rajf, Zlatko Rihtarec, Rajko Tomanić, Vladimir Brodar i Zlatko Leich) prijavili su svoju ekipu pod nazivom MAJK SPAJK. Na dresove su stavili naziv i kao propagandni materijal na stotine su kutija šibica zalijepili sliku ekipe te ih dijelili po Središću. A sada evo vica o Majk Spajku koji je na noge digao međimursku UDBU jer se grupa balavaca sprdala sa njegovim veličanstvom Mikom Špiljakom.
Mika Špiljak pripremao se za službeni posjet SAD-u gdje ga je trebao na aerodromu dočekati tadašnji predsjednik Ronald Regan. Objašnjavajući mu protokol njegovo osiguranje mu je reklo da će mu kad izađe iz aviona Regan pružiti ruku i reći: Aj em Ronald Regan (ja sam Ronald Regan), a on mora odgovoriti: Aj em Majk Spajk, da zvuči bolje američki. Kako si Mika nikako nije mogao zapamtiti te četiri riječi došli su na sljedeću ideju. Druže Špiljak, rekli su mu, mi ćemo vam u šešir koji ćete imati na glavi, a skinuti prilikom rukovanja sa Reganom staviti ceduljicu na kojoj će pisati Aj em Majk Spajk, a vi ćete to samo pročitati i izgovoriti. Rečeno, učinjeno. I tako stigne Mika u Ameriku, dočeka ga Regan, pruži mu ruku i veli: Aj em Ronald Regan. Špiljak skine svoj šešir, pruži ruku Ronaldu i kaže: Aj em tovarna klobukov Škofja Loka .
Evo, zbog tog vica i imena ekipe njeni članovi privođeni su na ispitivanja u lokalnu milicijsku stanicu, a glavni atentator Rajko Tomanić uhapšen je i „maricom“ sproveden u Čakovec gdje je tri dana ispitivan ne bi li priznao da je znao što znači ime Majk Spajk. I ne samo to. Milicija mu je sa nalogom pretražila cijelu kuću, oduzela pedesetak kutija šibica i papir na kojemu je njegova tada petogodišnja kćerka nevještim rukopisom napisala MIKE SPIKE, kao dokaz da je sa neprijateljskim djelovanjem počeo indoktrinirati i vlastitu djecu, kako je rekao glavni udbaš koji je vodio cijeli slučaj. Također oduzeta mu je velika i bogata kolekcija negativa i slika koju je stvarao deset godina i koja bi danas puno značila za povijest Središća. Na žalost ti materijali nikada nisu vraćeni vlasniku. Kako nitko od članova ekipe nije htio priznati da je znao što znači spomenuto ime, oni su pušteni, dok su prvoosumnjičenog Tomanića tek nakon tri mjeseca obavijestili da odustaju od podizanja tužbe zbog koje bi mu prijetila kazna zatvora do 5 godina.
Kada je početkom devedesetih godina u Murskom Središću održana velika manifestacija „Europa bez granica“ koju je organizirao međimurski HDZ i kojoj je prisustvovalo nekoliko veleposlanika i drugih visokih gostiju pogodite tko je bio šef osiguranja te HDZ-ove svite. Isti onaj UDBAŠ koji je hapsio i ispitivao članove ekipe, a Tomaniću je pružio ruku koju je ovaj prihvatio. Život ide dalje !
Na kraju se moramo u ime ekipe zahvaliti našem sumještaninu Zvonimiru Rihtarcu – Ćajeku koji je tada bio inspektor i koji je poduzeo sve, pa čak i više od toga, možda i riskirajući svoj položaj, da se prema članovima ne primjeni fizička sila i tortura te nas je na kulturan i civilizirani način branio koliko je to mogao, a valjda samo zbog njega autor ovih redaka nije završio na robiji.
Zvonko, hvala ti u ime ekipe MIKE SPIKE, želimo ti sve dobro jer si to zaslužio !