Iako zastave koje vijore na mnogim kućama ljudima bivaju u magli, nepoznatoj i nekada zaboravljenoj spoznaji nekada davno, ali ipak ne tako davnoj prošlosti. Nakon današnjeg dana, 5.8., zastave na određenim kućama branitelja biti će skinute, ali ona na Kninskoj tvrđavi ostati će vijoriti. Iz dana u dan. Po vjetru, po kiši, suncu. Hrvatska zastava na današnji dan neka ima jedno drugo značenje. Ne ono političko koje označava kao državni simbol na svakoj sjednici, skupštini ili bilo kojem političkom sastanku. Danas je Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i hrvatskih branitelja. Danas je dan mog oca, možda dan vaših očeva, dan mog susjeda, možda dan vaših susjeda, poznanika. Dan svih branitelja, a ponajviše dan pripadnika 7. i 4. gardijske brigade koji su prvi ušli u Knin.
Zašto? Na jučerašnji dan 4. kolovoza 1995. započela je operacija Oluja s ciljem oslobađanja Knina. Drugi dan, 5. kolovoza Knin je oslobođen. Bio je to prvi hrvatski grad koji je oslobođen od strane naših branitelja. Oko 9:30 sati branitelji su ušli u Knin te je time ostvaren primarni cilj akcije Oluja. Nakon nekoliko dana neprijateljske su jedinice bile prisiljene potpisati predaju jer je bilo i više nego očito da su naši ljudi spremni na sve kako bi oslobodili svoju državu.
Sada, kada se kaže oslobodili svoju državu, dali svoj život…da, jesu. Ali osim svog života, dali su nešto više. Ja sam u to vrijeme imala 3 godine, i svi oni, među njima i moj otac pripadnik 7. gardijske brigade – Puma, nisu dali samo svoj život. Oni su dali svoj život za nekoga. Tako je moj otac riskirao svoj život za mene. Curicu od 3 godine, koja je mogla danas tko zna gdje biti da se naši ljudi nisu borili. To se ne bi trebalo olako shvaćati. Bio je rat, a u ratu se ne pita. Tko je čiji, kada i gdje, ako si na neprijateljskoj strani, ti si prepreka neprijateljima. No, netko je trebao biti u prvim linijama. Netko je u prvim linijama izgubio život, trebao ili ne trebao. Izgubio je. Netko je izgubio člana obitelji, a netko je izgubio obitelj.
Do kada? Do kada dragi ljudi? Nakon Oluje slijedila je mirna integracija, ratno stanje završilo je 30.6.1996. Ali do kada smo najvećim dijelom strepili? Moji roditelji, vaši roditelji, prijatelji? Do današnjeg dana. Do 5.8., do ostvarenog cilja akcije Oluja.
Naravno, sve to prolazi iz politike, rat dolazi iz te i jedino te ruke. Ali naši životi? Moj život? Moj život dolazi samo iz jedne ruke. A to je vrjednije, od svega, što smo danas ovdje, koji jesmo. I kada se pitate zašto branitelji traže određena prava, ja kažem- Neka su im sva prava, ja sam danas živa. I mnogi ostali.
Danas je Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan branitelja. Danas je dan moga oca. I mnogih drugih očeva. Danas zastava Republike Hrvatske ima drugo značenje. Za mene. Znači zahvalu. I neka vijori. Samo neka vijori.
(Martina Šoltić)