Ljudi Međimurja i okolice, brojni čitatelji novina i kolege novinari znaju i još se više sjećaju Dragutina Ovčara istinske ne samo međimurske nego i pokrajinske novinarske legende. Taj uistinu veliki novinar u ponedjeljak je proslavio, bolje rečeno obilježio svoj 83. rođendana. Nije bilo ljudstva koliko bi se moglo i trebalo naći na rođendanu ovakvog čovjeka, koji je napisao ili ispisao na tisuće novinskih članaka, spojio ili povezao brojne ljude u nedavnoj zajedničkoj državi, inozemstvu i posebno u najljepšoj zemlji na svijetu. Ali, nije se teško složiti s činjenicom, kako ljudi, poglavito Hrvati brzo upamte mnoge veličine, ali ih još brzo zaborave, poglavito kada one iz nekih razloga prestanu biti ‘važne’ u svagdašnjem životu.
Novinari, poglavito veličine poput Ovčara to najbolje osjete, kada dođu u mirovinu ili zapadnu u bolesti. Do jučer rado viđeni u svakoj prilici i sredini, danas jedva ‘bog’ u prolazu i eventualno ‘kak si, ne vidim te nigdi’? Tako je i Ovčarom negdašnjim novinarem zagrebačkog Vjesnika, dopisnika TANJUGa iz Njemačke, Lista Međimurja, Gospodarskog lista i stvoritelja, direktora, urednika i novinara Međimurskih novina, koje je s grupom hrabrih ljudi, suradnika i mladih i ne baš iskusnih novinara utemeljio prije točno 30 godina.
Ali, nije sve tako crno, jer od kako je Ovčar otišao na bolovanje, a potom u mirovini, svake godine na njegov imendan i rođendan pohode ga prijatelji, novinar i kolumnista Stjepan Mesarić i Đuro Bel. Tako je bilo i jučer u ponedjeljak u poslijepodnevnim urama kada smo ga pohodili u njegovoj kućici i cvijeću i smokvama u Dragoslavcu, bez najave. – Kak god, nej sem se vas nadjao, jer znam kaj Đurek puno dela, a Štefek je nej baš predobrog zdravlja, priznao je Ovčar i pustio par teških ali radosti suza. Kad smo uručili darove i razmijenili podatke o našim sadašnjicama, pozdravili smo njegovu suprugu, gospođu Rozinu, koja se još više obradovala našem pohodu.
A onda spominki uz vrhunsku Borisovu graševinu, sjećanjima na mnoge ljude s kojima smo živjeli novinarske dane od ranih 90. minulog vijeka kada smo počeli u okvirima svojih mogućnosti i prilika stvarati modernu, nezavisnu i ponosnu Domovinu Hrvatsku. Na stotine ljudi smo spomenuli, a znate koju dvojicu prve? Negdašnjeg načelnika Prometne policije PU Međimurske Ladislava Lacija Požgaja (Ovčar je govorio Locika) i Stanislava Brzuhalskog Brzog. Ustvrdili smo kako takvih ljudi više nema, veličine od ljudi! I onda slikanje, rukovanje i daj Bog kaj se vidimo, ako ne prije na Dragecovom imendanu 4. studenog. – Morete i prije, včasi budu smokve petrovke zrele, rekao je Ovčar državši nam dugo dlanove čvrsto stegnute i još čvršćim i duljim pogledom za nama kada smo automobilom napuštali grunt.
Stjepan Mesarić
