Krešo Levačić: „Moj poruka za sve sportaše koji se bave trčanjem je da budu bogati i slobodni duhom i da trče bez sekiranja.
Razgovarali smo s poznatim središćanskim maratoncem Krešom Levačićom na kojeg naš grad može biti ponosan zbog velikih postignuća u trčanju maratona i mnogih odlikovanja koja posjeduje. Svoju trkačku karijeru započeo je kao srednjoškolac, a završio 2012. godine zbog bolesti, ali zbog svoje ljubavi prema trčanju svake godine organizira Utrku grada Mursko Središće.
Kako i zašto ste počeli trčati?
Počeo sam trčati 1976. godine kad sam pohađao školu u Rijeci. Tada je to bio školski klub, a Lucijano Sušanj, poznati hrvatski atletičar i prijatelji sa kojima sam se družio također su bili članovi kluba te se svaki od njih odlučio za neki sport poput kuglanja, nogometa, trčanja i drugih sportova. Pošto sam ja i tada nosio naočale najlakše mi je od svega toga došlo trčanje. Trčanje sam trenirao za Kvarner, bili smo na raznim natjecanjima u tadašnjoj Jugoslaviji od Karlovca do Beograda. Poslije završetka srednje škole vratio sam se kući i zaposlio kod Nafte u Sloveniji, došla je vojska te sam jedno vrijeme trčao za njih. Onda se sve to malo promijenilo jer je došla obitelj pa sam se počeo više baviti odbojkom i kuglanjem. Aktivno sam se bavio kuglanjem u kuglačkom klubu „Ilonka“ Mursko Središće te sam kao hrvatski predstavnik bio državni juniorski prvak Jugoslavije. Poslije kuglanja trenirao sam odbojku u klubu Partizan Mursko Središće i u međuvremenu sam završio za trenera odbojke , a usavršavao sam se na otoku Krku. Ljubav me u 90-ima vukla nazad na trčanje i shvatio sam da je moja opsesija prema tom sportu velika.
Koji je vaš najveći ostvareni rekord u trčanju maratona?
To je bilo u Hamburgu 19.04.1998. godine kada sam 42.195 km pretrčao u 2 h 43 min i 43 s. Trčali smo pod čipom, spravom koja regulira vrijeme. Tada sam bio najbolji od strane Shella koji nam je bio sponzor između 100 trkača koji su trčali za Shell. U to vrijeme bilo je milijun gledatelja na ulicama Hamburga te sam bio 163. od oko 25 000 trkača ukupno, a u kategoriji svoje dobi bio sam ukupno 34.
Recite nam kako ste trenirali trčanje, jeste li se držali samo ceste ili ste zalutali i na neke druge podloge?
Krenulo je spontano, prvo od moje kuće prema Selnici i Svetom Martinu na Muri i to tako par mjeseci dok se nisu noge ojačale, a kasnije po cijelom gornjem Međimurju. Znao sam doživjeti neugodnosti kad sam trčao pokraj polja jer su ljudi radili, a ja sam jedini u ono vrijeme trčao u ovom djelu na kojem nekad nije bilo asfaltiranih cesta pa sam trčao po makadamu. Ujutro sam radio, a uvečer trčao, isprva jedan sat pa se to proširilo na dva i tako dalje, a kasnije nisam razmišljao o pretrčanim kilometrima, da li je to bilo npr. 20 ili 50 km, bilo mi je važno da trčim slobodnim duhom.
Kad ste trčali, tko vam je bio trkački partner?
Svaki trkač je samostalan, ima samostalan trening ujutro ili navečer, trči samostalno za svoj rezultat. Osim u većim maratonskim klubovima gdje znaju zajedno vježbati na stazama. Mi cestovni trkači smo 1995. godine osnovali u Varaždinu trkački klub „Maraton 95“ koji i danas prepoznaje trkačke talente.
Koji vam je najdraži maraton u vašoj karijeri?
Svaki maraton je najdraži i ostavi posebni otisak u životu trkača pa tako je i meni najdraži svaki, a ipak najviše mi se urezao u pamćenje moj prvi veliki maraton održan u Radencima i zadnji 2012.godine u Bratislavi.
Tko je vaš idol u trčanju maratona, koju osobu iznimno cijenite?
Iznimno cijenim Lackovića i Pilipovića te uz njih još Vargića, Pecija, Kovačića i ostalu elitu koju premalo spominju, a jako je puno napravila za hrvatsku trkačku scenu.
Recite nam za kraj neki savjet i poruku za trkačke maratona!
Moja poruka za sve sportaše koji se bave trčanjem je da budu bogati i slobodni duhom i da trče bez sekiranja. Najvažnija sportska vrlina je i volja koja treba postojati kod svakog sportaša.
(Ivana Radiković, foto arhiva K. Levačića i Muralista)
