Blagdan je Svih svetih, dan kada se posjećuju groblja i pale svijeće za sve svece, ali i sve one, koji više nisu s nama. Mnogi građani, a i gosti, posjećuju od jutra, a tako će biti tijekom cijelog dana, gradsko groblje kako bi položili cvijeće i zapalili svijeće na grobovima svojih najbližih, prijatelja i poznanika koji više nisu s nama.
Crkva spomen na mrtve slavi od samih početaka kršćanstva, dok se spomen na svete mučenike obilježava od 4. stoljeća. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom rastao, u 9. stoljeću uveden je blagdan Svih svetih.
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.
“Pod izrazom “svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…. svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.
Prošlost, sadašnjost i budućnost – ove tri stvarnosti prožimaju naše ljudsko iskustvo vremena i povijesti. Prošlost je nepovratna, sadašnjost nam izmiče između prstiju, budućnost nedogledno otvorena. Cjelini života pripadaju sva tri vremena. Sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta i misao na neupitnu isto takovu stvarnost za svakoga od nas živućega, stavlja uvijek iznova postavljano pitanje: čemu i što je naša egzistencija?
Svaki dan više ujedno je jedan dan manje. Umire djetinjstvo i rađa se mladost; umire mladost i dolazi starost.
Dan svih svetih kao i Dušni dan trebali bi nas podsjetiti da jedanput propušteno ne da se više nadoknaditi. Prilika je prokockana, slavlje propušteno, vrata zaključana. Svjetiljka života ne gori vječno, moram se pobrinuti za ulje dobrih djela.
Onaj svjetovni dio blagdana odnosi se na običaje koji se vežu uz posjet grobu. Cvijeće i svijeće osim simbolike postali su i komercijalna činjenica. (R. Tomanić)
