Samo tridesetak sati prije snijega zamaglilo je, onako, svjetski. Nizine se zasivile, svod spustio, vizure omekšale, pokreti usporili. Dugo, baš dugo nisam pohodio vinara, majstora destilata i osobu Zvonka Petkovića, posebnost međimurskog Dragoslavec Brega.
Od Čakovca na 160 i nešto metara nadmorske visine do njegovog kućnog praga na koti Dragoslavec Breg 37a, na nekih 260 mnv, treba prijeći svega desetak kilometara. Za tu je udaljenost dovoljno isto toliko minuta, ako ne gledate lijevo niti desno. No sve bude drugačije i nemjerljivo duže ako se odjednom, na putu i kraj puta preguste i teške magle baš nad vašim čelom počnu dizati, pomicati, sunce probijati, vizure otvarati, a silne mase pare iz zemlje prema nebu dizati. Nitko ne jamči da se zbog tih prizora prije mraka na odredište može stići.
Ako ste i obećali, Zvonko će pričekati i razumijeti. Rijetko je sam. Stigao sam s prvim mrakom, u čas kad su prijatelji zadnje cjepanice svladavali, a tupe sjekire odlagali.
A onda smo ušli u svečanu dvoranu, po međimurski žgajarnicu, gracki – hm, pečenjarnicu rakije:–)))). Koji su se prizori tokom večere otvarali, koje teme zatvarale, a koje istine s nevjerojatnim rajnskim rizlingom iz 1993., pinotom sivim iz 2011. ili tramincom iz 2015., istinile – mogu posvjedočiti Stjepan Pevec, Božo Tomić, Duško Horvat, domaćica Jadranka i nekoliko muževa koji su društvo u prolazu samo na par minuta okrznuli.
Kad se slike i ljudi takvoga popodneva zbroje, dovoljne su samo dvije znane riječi gospođe Davorke Vukov Colić: Alles Walzer!
(tekst i foto Ivan Goričanec)