Ideja o pohodu, promjene trase, buđenje trseki, ali i Međimuraca
Kako je došlo do ideje?
Sam je pohod zamišljen i prije postojanja PD „Bundek“ u Murskom Središću. Idejni začetnik Društva Zlatko Bahun u ono je vrijeme bio je član PD Lendava, a kako su oni imali svoj tradicionalni „Miškov pohod“ u listopadu, Zlatku se rodila ideja da nešto slično napravi i u Međimurju. S dvojicom planinara iz Lendave (Lacijem Ligetijem i Lujzom Pahorom) prošli su međimurske brežuljke i utirali put budućem pohodu. Razmišljajući o tome kad bi bilo najpogodnije vrijeme za pohod, došlo se do odluke da to bude u siječnju kad planinari ne idu u visoke planine pa će im tako i naši niži brežuljci biti primamljivi. Odabir je pao i za dan- Dan sv. Vinka i pokazalo se da je odluka bila odlična. Ispalo je da je Zlatko bio vrlo promišljen, napravio odlične temelje za planinarske susrete u međimurskim bregima, a ni sanjao nije da bismo jednog dana mogli imati toliko ljudi na pohodu.
Promjena trasa-potraga za najboljim rješenjima
Iz godine u godinu mijenjala se i trasa pohoda. Najprije iz Štrigove do Murskog Središća, pa obrnuto, od M. Središća do Toplica sv. Martin i u Sv. Martin do Seoskog turizma Goričanec, od Štrigove do Sv. Martina na Muri. Najbolja promjena dogodila se 23. 1. 2005. godine kad smo po prvi put pohod završili u novootvorenoj Sportskoj dvorani u M. Središću. Okupilo nas se tada 700-ak. Pokazalo se da nam je ta trasa nekako najbolja za organizaciju, dobro je što se vraćamo prema Murskom Središću i konačno možemo završiti zabavom u Sportskoj dvorani. Za takvu nam je trasu potreban jutarnji autobusni prijevoz do Toplica pa smo tako došli do najboljeg rješenja. Svake godine dolazi do nekih malih promjena trase, ali u globalu trase je već 12-ak godina više-manje ista.
Vincekov pohod– probudio trseke, ali i Međimurce
Vincekov je pohod donio mnoge promjene. Ne samo što su se iz godine u godinu dolazila mnoga planinarska društva, u početku većina iz Slovenije, već su se potaknuli i naši domaći ljudi na sudjelovanje. U početku su nas malo čudno gledali kroz prozore, skeptično se pitajući što nam sve to treba, ali iz godine u godinu uvidjeli su svu čaroliju takvog susreta. Kako završi Nova godina, susreću se mnogi parovi, pojedinci koji šeću našom okolicom i vele da „treniraju za Vincekov pohod“. Na pohod dolaze mladi i stariji, zajedno se druže, susreću mnoge prijatelje; vlada ležernost, opuštenost, a uz piće i glazbu lakše je proći dionicu od 14,5 km i nešto korisno učiniti za sebe, na fizičkom, ali i psihičkom planu.
Vincekov pohod– poticaj i drugim udrugama za prijateljske susrete
Kako smo započeli s Vincekovim pohodom i kako su i druga društva uvidjela svu blagodat takvih susreta na početku nove godine, mnoge su udruge i turističke zajednice počele organizirati slična druženja, kod nas, ali i u Sloveniji. Nas to posebno veseli, pokrenuli smo niz aktivnosti. Kreću se vinari, različite sportske i turističke udruge. Ono što nam je jedino bio problem što su te susrete nazivali istim nazivom- Vincekov pohod, a kako su danas mnoge informacije dostupne putem interneta, dolazilo je do nesporazuma i mnogi su planinari iz drugih krajeva zvali i pitali koji je „onaj pravi Vincekov pohod“ u Međimurju.
Ipak, u razgovoru s organizatorima takvih događanja, dogovoreno je da će nekako drukčije nazvati svoje susrete za Dan sv. Vinka pa su tako ti problemi više-manje otklonjeni. Još ponekad iskrsne neki novi „Vincekov pohod“ ili čak i novinari svojom površnošću krivo informiraju pa sve takve susrete stave pod isti naziv, ali vjerujemo da će se s godinama takve stvari postaviti na svoje mjesto. (SV)
ZLATKU, inicijatoru Vincekovog pohoda!
„U siječnju 1998. (17.1.) prvi smo puta „pohodili” međimurske brege. Bilo je to prilično neorganizirano pa nas se skupilo samo troje. Unatoč tome proveli smo divan sunčani dan u prirodi.“
(Zlatkove prve rečenice o povijesti Vincekovog pohoda.)
Od tada je prošlo punih dvadeset godina. Zlatko se prisjetio dvojice prijatelja, Lacija Ligetija i Lujza Pahora, sudionika „nultog“ pohoda, a mi Bundeki mu to nikad nećemo zaboraviti!
Na Vincekovo su naši bregi posebno veseli,
Kak prijateli jen na drugoga naslojeni.
Na Vincekovo i planinari po goricaj hodijo,
Po Bundekovi stezi do Središča gozijo…
Glejte, na nebu se sunce rezlijalo!
Semaj planinaraj osmeh poslalo!
I veter se zdijgeo,
stiha z listjom prebijra…
Z Bundekaj šepeče:
ZLATKOJU FALA…
ZLATKOJU FALA…
ZLATKOJU FALA…
21. siječnja 2018.
