Sara Gojkošek, model iz Slovenije: Počela sam u Mariboru, živjela u Milanu, a sada studiram u Brežicama!

Mnoge djevojčice sanjaju o karijeri modela. Ja sam upoznala jednu djevojku tijekom posjeta Brežicama (Slovenija) koja je svoj san ostvarila te uz studij turizma usklađuje i manekenske obaveze. Sara Gojkošek je model za Liscu, a neko vrijeme je živjela u Milanu. U nastavku otkriva kakav je život jednog modela i koje su najbitnije osobine ovog posla.

Kada si se prvi put susrela s modelingom?

Bila sam u srednjoj školi, treća godina, počela sam raditi promocije za neke događaje u Mariboru i tada sam prvi put bila malo više postavljena na „spot light“. Ljudi su me počeli primjećivati pa sam jedan dan dobila poruku ako želim napraviti „šuting“ u jednom dvorcu. Ja sam tada imala 17 ili 18 godina i kao mladoj i naivnoj curici to mi se sviđalo, sjećam se da je tada sa mnom krenuo tata i bolje da je krenuo, jer  fotograf je bio baš srčan. I poslije toga, možda mjesec, dva, opet dobijem poruku. Ovaj put od jedne osobe koja je bila baš tada poznata u Mariboru i koja me pozvala na kavu te rekla da ima jednu ponudu za mene. Ja odem s tom osobom na kavu i ona mi kaže da se baš puno ljudi interesira za rad sa mnom i da pitaju za mene. Radilo se o glavnom manageru jedne agencije u kojoj su željeli da postanem njihov model. Tako je moja prva agencija postala ZTmodels. To je bio moj prvi potpisani  modeling ugovor. Od tada pa dalje je sve povijest. Dobila sam prvi posao, jednu modnu reviju za velikog mariborskog dizajnera, a poslije toga najveći posao za jedan veliki slovenski brand poznat i šire – Lisca. Kasnije sam radila važnije stvari pa sam otišla u Milano i tamo živjela kao model.

Koje su bitne osobine kod jednog modela?

Ja mislim da to ovisi od  svakog zasebno, kakav način razmišljanja ima, ali to je moje osobno  mišljenje. U  prvom redu najvažnija je iskrenost kod cure koja je model  jer na kraju svi smo samo ljudi i nije bitno kako izgledamo izvana, već kakav utisak ostavljamo na različite ljude svojim ponašanjem prema njima i tu se razlikuju modeli od modela. Meni je pored iskrenosti isto bitno koliko je osoba dobra prema drugima, koliko se smije, pomaže, educira i usavršava svoje znanje. Mislim da se zbog toga puno razlikujem od drugih.

Tvoja omiljena revija koju si nosila?

Bez razmišljanja mogu reći da je to revija Lisce i da  mi je to najbolji osjećaj, jer već treću godinu hodam pistom na toj reviji. Ja kao model sam uvijek bila za komercijalne brandove, a to znači za revije i proizvode koje može nositi svatko i za svaki dan. Nikad nisam bila za „high fashion“ jer tamo ne osjećam svoje ja. U „komercijali“ se možeš smiješiti i to sam ja, sretna osoba koja se voli smijati.

Tvoj savjet za modele?

BE YOU! Nitko ti ne smije braniti da budeš svoja i pokažeš svijetu što možeš!

U Brežicama studiraš turizam, što te privuklo kod ovog studija?

Uvijek sam željela raditi s ljudima. U početku sam htjela biti liječnica (kao svi), poslije u srednjoj školi sam željela studirat pravo, a moj djed mi je kazao da to nije za mene jer ne znam lagati. I tako sam razmišljala što bih mogla raditi i što volim? Volim putovati i volim raditi s ljudima i pomagati im kad im je loše, kad trebaju pomoć. Ali u turizmu oni dođu kod tebe po nešto lijepo po svojoj volji.

 Kako usklađuješ obaveze?

To je puno puta teško (kao što vidiš ;) ) i moram priznati da mi ne ide najbolje, jer ja ako bih mogla, bila bih na deset različitih mjesta istovremeno i zbog toga se mi puno puta dogodi da se mi stvari prekinu ili zapostavljam prijatelje, obitelj, educiranje… tako da je to jedna loša stvar, to da želim biti svugdje.

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

Baš nemam previše slobodnog vremena, ali volim se igrati s djecom, ići u kino ili pogledati kakav dobar film kod kuće. Dugo sam bila veliki obožavatelj serije „Gossip Girl“.

Koje osobe su najviše utjecale na tebe?

Uh, dobro pitanje. Pa ja bih rekla da su vjerojatno na mene najviše utjecale mnoge osobe u životu, mnogi odnosi koji su propali su me naučili puno o tome kako prepoznati prave ljude koji ti žele dobro, ali i one koji te žele iskoristiti. Tako su mi drugarice kao i dečki, moje društvo,  kao i mnoge osobe koje su mi bile nepoznate pokazale jednim najljepšim pokretom, osmijehom, da je svijet predivan i da se treba više smijati. Sve osobe ni ne znaju koliko su veliki utjecaj imale na mene, a ja sam im svejedno jako zahvalna na tome. Profesorica španjolskog jezika u srednjoj  školi je jedan takav primjer.

(Ivana Radiković, foto Tjaša Polšak, arhiva S.G.)