Poznati Središćanac i Međimurac o kojem smo do sada puno puta pisali, Rajko Bogdan, opet je skrenuo pozornost javnosti na sebe. On je profesionalni vatrogasac, član JVP Čakovec, zapovjednik DVD-a Mursko Središće, predsjednik MO Mursko Središće, a u slobodno vrijeme, iako ga nema previše, bavi se svojim hobijima.
Jedan od njih kojem posvećuje najviše pažnje svakako je izrađivanje raznih umjetničkih predmeta iz drva. Tako je prije nekoliko godina izradio 15 drvenih fašničkih maski i veliku karabitku (rudarska svjetiljka) koja je simbol grada i nalazi se na njegovom grbu i zastavi. Napomenimo da je idejno rješenje za gradska obilježja napravio pokojni središćanski umjetnik Ivan Šalari.
Fašničke maske i karabitka osvojile se mnoge nagrade na raznim karnevalima, a mi ćemo spomenuti neke od njih kao na primjer Čakovec, Ivanec, Lepoglava, Mursko Središće itd.
Ove godine Rajko je opet izradio fenomenalne predmete koje je posvetio ocu Stjepanu, Brodar Ivanu-Cugecu i svim drugim rudarima, a koji gotovo detaljno predstavljaju jedan trenutak rudarske povijesti Grada Mursko Središće.
S njim smo razgovarali već prije mjesec dana, no prema njegovoj želji ovaj članak objavljujemo dan uoči blagdana Svete Barbare, zaštitnice rudara.
Kako ste došli na ideju i što vas je potaknulo da izradite povijesne replike s kojima su se služili rudari?
Potaknula me je 50-godišnjica zatvaranja Međimurskih ugljenokopa to jest jame Hrastinka koja je zadnja prestala s radom. Također moj otac Stjepan bio je ložač na cugecu (mala lokomotiva), a vozač i najbolji prijatelj bio mu je Ivan Brodar kojeg su svi zvali Cugec i koji je bio poznati, a danas legendarni vatrogasac. U spomen na njih dvoje i naravno na sve druge rudare odlučio sam napraviti ovu rudarsku zbirku.
Ima tu još jedan važni detalj?
Da, mojom ulicom Marka Kovača prolazila je uskotračna pruga kojom se ugljen prevozio iz mnogih jama, a najudaljenija je bila u Brezovcu. Ta mala prugica razmontirana je 1969. godine dok su zadnji rudnici zatvoreni 1972. godine.
A sada ono najbitnije, što ste sve izradili?
Pošto mi je rad iz drveta strastveni hobi, prvo sam napravio replike drvenih alata kojima su se služili rudari i to motiku, lopatu, sjekire, velike čekiće (hamre), pijuke…i sve to u omjeru 1/1. Također i tačke koje su bile prvo prijevozno sredstvo krajem 19-tog i početkom 20-tog stoljeća na površinskim iskopima, izradio sam u omjeru 1/1. Nakon toga odlučio sam izraditi cugeca i hunteke (mali vagoni) čiji je omjer 1/2. Hunteki su bili manji i veći. Manji su služili za prijevoz iz rudnika na površinu, a oni malo veći za transport ugljena do separacije koja je danas Muzej rudarstva. Sve to radio sam bez ikakvih nacrta, a služio sam se starim originalnim fotografijama i knjigama o rudarstvu. Od oca ostala mi je pletena korpa od vrbe u kojoj se u ono doba također prenosio ugljen. Pojavom industrijalizacije, oko 1930. godine, rudarenje seli ispod zemlje, a prvi vlasnik ugljenokopa bio je Karlo Vargazon. Zanimljivo je da su radile i žene, ali one su za razliku od muškaraca ostale na površini.
U kojem razdoblju ste to sve napravili i koliko ste vremena utrošili?
Rudarske alate sam izradio 2019. godine, a cugeca i hunteke ove godine od Uskrsa pa sada do Svete Barbare.. Time sam zaokružio jedan dio povijesti rudarstva u našim krajevima. Ne mogu reći koliko sam vremena potrošio jer sam radio u slobodno vrijeme i nisam vodio neku evidenciju. Samo znam da sam u dvorištu svoje kuće, gdje sam to izrađivao, proveo puno, puno sati. Sve to napravio sam s alatima koje možda ima svako kućanstvo, dakle s običnim, a ne nekim strojevima.
Kako ste došli do drveta za izradu ovih predmeta?
To je zanimljiva priča. Susjed je u dvorištu imao bor koji je prijetio da se uruši na samu kuću. On ga je nekome prodao, ovaj ga je porušio, ali nikada nije došao po njega. Susjed je tada deblo odlučio razrezati na „furke“ no ja sam ga nagovorio da ga da meni. U pilani su mi ga narezali na „fosline“ (daske) debljine 5 cm, a ukupna količina na kraju je bila 4 kvadratna metra. Dodao bih još da sam na cugecu izrezao dvije okrugle rupe u koje će djeca ili čak odrasli moći staviti glavu i tako se fotografirati.
Što namjeravate učini s ovom zaista vrijednom i umjetničkom rudarskom kolekcijom?
Želja mi je da u Gradu prepoznaju ovaj moj rad te da se on izloži na adekvatnom mjestu. Mislim da bi dobra lokacija bila kod semafora u ulici Marka Kovače jer tu je nekad i prolazila štrekica (uskotračna pruga). Također na Božićnom sajmu koji će se održati 17. prosinca svi građani moći će vidjeti ovu kolekciju koju ću izložiti na svom štandu.
Na kraju nam je Rajko Bogdan još rekao da cugeca i hunteke nije želio obojiti u njihovu crnu boju, nego je ostavio prirodnu, tako da se vidi da je sve izrađeno iz drveta.
(R. Tomanić, foto: Tin Tomanić)
