Jagoda Sablić – Japanski gosti stigli na more
Obitelj Čin – Ling doputovala je konačno na naše more. Gostoljubivi domaćin Mate, dočekao ih je sa fritulama i domaćom travaricom , upoznao sa ženom Marom i pokazao apartman. Gosti su se stalno smiješili i predstavili. Otac se zvao Jao – Pao, majka Suzuky, i kćer Niko -Taka. Zbunjen njihovim imenima, Mate se obrati svojoj ženi:
– Mare Moja, moramo pomoći ovim judima. Jesi vidila, čin nas vide oma se klanjaju ki da vidu Isusa i držu ruke ki u crkvi….vakooo ( pa pokaže sklopljene ruke).
– Mara: – Je, jeee Mate moj. Jemaš pravo. I ja san to primitila. Ne znaju ni rič po naški, a bomen ni engleski, pa ja nako mlataran rukama gori-doli, i bomen san skužila šta in je.
Vengo iđen, skuvat pašta šutu, donit teke vina, da judi vidu kaki smo domaćini, pa ću ti sve ispripovidati.
Sutradan je zabrinuta Mara uz jutarnju kavu, savitovala muža Matu, da i oma –nama tribaju pomoći.
– Kako Mare moja? – upita Mate.
– Mara: Evo bomen , vako. Kako je on bidan Jao – Pao, znači da mu je „ona stvar“ pala…(Bože mi oprosti)..i triba mu nabavit one plave tablete, vijagru, ili da mu ja tučen svaki dan zavajone? Aaaa…šta kažeš?Aj’ dobro…poslin ćemo potanko.Iđemo dalje.Ona njegova žena zove se Suzuky.Mora da je kakva uspaljenica ,“sila nečista“. Imade ime koji onaj ludi motor od kojeg ne moremo spavati“Suzuky“, šta ga vozi naš netjak Tome. A mala bidna, Niko- Taka. Nije niko dirnija, to ti je to, ai kako bi kada nije ni lipa, pa aj’ reci ko bi je naku, štakljastu, krivih noga i taka?
Mate je sve to sluša i zaključi kako imade pri pametnu ženu pa joj reče:
– Ajde , ajde moja Mare, šta pridlažeš. Moraju se sićat nas kad otiđu , kako smo in pomogli.
Mara se sva uživila i naredila Mati da ode u likarnu i da podigne likariju za viagru njega, jerbo nitko neće posumjati , ionako imade sedamdeset godina.
U redu, otići ću oma ujutra.
– Znači dogovorili smo se Mate, i rišili problem za bitnog čovika. A sade , za onu vrtirepku Suzuky. Zovnit ću netjaka da je teke provoza mistom na motoru, „ vrag odnija i tavu i jaja“.
– A za malu ću ko la finta zvati galeba Antu da joj iđe pokazati naše lipe kulturne spomenike, i eto ti ga , riješili su sve probleme.
I sve b bilo ki po špagu, da Mare nije sve izlajala susidi Toni. A Tona kad je sve čula, crknila od smija.
Tona: – Ajme judi, jeste ludi. Ja već tri lita imaden goste iz Kine i Japana.Pošadrcali ste, borami, jerbo ne znate ništa o fureštima.
Kako? Upitali zabezeknuto Mare i Mate? Tona se uživila i počela in ki da je profesor, objašnjavati:
– Niste ni čuli da kod Bjelovara postoji misto koje se zove Čingi- Lingi. Biće , da su davno tute živili Japanci i tako ostalo.Ajmo dalje. Ono…. hahaa. Jao – Pao po vami , pari „ona mu stvar visi“.Ona Suzuky, vrtirepka uspaljenica, a mala Niko – Taka. Pa to su van japanska imena, sve ste krivo skužili.Vengo da ja vama rečen , kad li nešta ne znate, da u Rvatskoj postoje mista koja su bomena po imenima prosta..Naprimjer Babina Guzica:
– Uuuuu- Šta to grubo divaniš?Nemoj da ti to di izletit, pa ti se narugaju. Tona se nasmije pa in reče:-To van je otok na Kornatima.Imademo mi i misto Baka,Smrdušu,Gaćice,Babin Kuk,Prdeljke….haaaaaa..Špičkovinu,, i još der puno lipih haaa….šporkih imena, a jopet se tako zovu.
Mara i Mate bili su na sto čuda. Nisu znali za ta mista pa poviču:
-Aj dosta Tone, crknit ćemo od smijeha ako je to istina!!i kao to privesti na engleski??
Tako je Tona pokazala veliko znanje iz zemljopisa i ponosno im se ispričala, da Japanci tako uvik drže ruke,a kad se klanjaju da se zahvaljuju domaćinima i da je to Japanska kultura i tradicija.
Mate i Mare su se prikrstili , pogledali na zidu sliku Gospe i rekli:
– O, Gospe naša, fala ti šta smo otkrili puno lipih stvari i šta nas drugojačije kulture spajaju , a ne dile, i fala ti Gospe, šta si nam razvedrila život u ovim gostima , jerbo da nije Tone i Japanaca, ne bi ni znali koja sve mista postoje u Rvatskoj, a bomen i fala ti šta smo doživjeli ovu, baš smišnu štoriju sa Japancima.
Ivan Grahovec – Aforizmi
Bio je prosječan nogometaš, nadprosječno plaćen.
Birajte starije žene, one se više neće promijeniti.
Bog voli siromašne, no koliko vidim bogate još više.
Bogati su škrti, da nisu ne bi bili bogati.
Bogu bi dosadno i stvori Adama, zatim Evu, sada promatra njihovo nesavršeno potomstvo i pita se gdje je pogriješio.
Hrvati su posebni, ja bih volio da su normalni.
Hrvatima je prošlost uvijek bolja od budućnosti!
Hrvatima su najvažnije dvije stvari, druga je nogomet.
Hrvatska najbolje kotira u EU, uvijek je na vrhu dna.
I idioti umiru, idiotizam živi vječno.
I krivi putevi otvaraju vidike.
I ljepota ima svoj vijek trajanja.
I u paklu vlada diskriminacija, jedni lože, a drugi se griju.
Gorkić Taradi – Domoljublje se ne liječi, ali prodaje dobro
U jednoj državi, ni prebogatoj ni presiromašnoj, ljudi su znali što im je važno.
Ne, nije to bila bolja plaća. Niti dostupniji doktori. Ma kakvi – to je za slabiće!
Oni su imali prave prioritete:
- Zastava veća od škole
Nema boljeg osjećaja nego kad dijete sjedi na razvaljenoj klupi, bez grijanja i udžbenika, ali kroz prozor vidi kako ponosno vijori najveća zastava u okrugu. Pa nek uči domoljublje, a ne matematiku! - Ispred bolnice – spomenik!
Kirurg ti kaže da moraš čekati tri mjeseca za CT jer je aparat crko ’98., ali pred bolnicom blista kip junaka s isukanim mačem. Nema veze što umireš – umireš uz dostojanstvenu broncu i patriotsku patinu. - Umirovljenik s 400 eura penzije i 14 ratnih obilježja
Ne treba mu invalidska rampa, lijekovi ni grijanje. Dovoljno mu je što se jednom godišnje može paradirati u mimohodu i dobiti besplatnu juhu. Toplu, možda. Ako se kuhar pojavi. - Kultura je kad netko otpjeva himnu, a ne kad glumac traži honorar
Što će nama kazališta, filmovi i knjige, kad imamo tamburaše u narodnim nošnjama na svakom otvaranju kanalizacije? Dosta je kulture kad su svi već doma spremni. - Djeca gladna, ali s naušnicom u obliku grba
Zašto bi dijete imalo topli obrok u školi kad može imati nacionalni identitet utisnut u uho? Pitanje je časti, a ne kalorija. - Invalidi? Poštujemo ih, ali nemamo novaca za rampu
Ili imamo, ali smo ih dali za vatromet. Jer, znaš, obljetnica oslobođenja. Nema veze što se jedan veteran nije mogao popeti do pozornice – bio je dirnut suzom radosnicom. Ili od dima. - Knjižnice zatvorene, ali povijest ispravljena
Bitno da svako dijete zna imena kraljeva iz sedmog stoljeća, i da je naš narod najstariji, najpametniji i da su svi drugi ljubomorni. Knjige koje otvaraju um? Ma to je globalistička zavjera! - Ekonomski rast? Pih, to ne pali srca!
Što će ti industrija kad imaš osjećaj ponosa? Neka mladi idu van radit, bitno je da nam u selu ostane ploča s imenom po poginulom junaku i da se za Božić okite kružni tokovi.
Zaključak:
U ovoj slavnoj zemlji narod zna što je važno:
- Da se zna gdje si bio i kad si bio
- Da se zna tko je naš, a tko njihov
- Da se ima pjesma, zastava i neprijatelj
Jer tko još ima vremena za bolnice, škole, knjige i kruh – kad možeš imati POVIJEST, MIT i SVEČANOST!
Uostalom, ponos se ne jede, ali fino zasićuje prazne želuce.
Karikatura: Elmedin Došlo