Suzana Martinuš – TV
V zgradi de sam živela kak puckica, samo je striček Pici imal televizora. Tak smo jenpot bili pozvoni si k njemu kaj pemo glet filma Mama Huanita. Tak smo sedeli kaj v kinu. Črn-beli film. Mi smo deca gledali v tu kutiju kaj v najvekše čudo. Mame so se bečale, a tateki pogotali knedline. A jo sam se skorom zagotila jer mi se kost od ribe zapičila v mandule. Si so skokali koli mene i na krojo so me špotali da kaj se vroga gotim ron dok je film bil pre kroju i ve so ništ ne vidli!
*****
Darko Žigrović – aforizmi
Od ovoliko usijanih glava mogli bismo sagraditi najveću toplanu na svijetu.
I uskličnik ima svoju točku na i.
Stoka sitnog zuba uvijek je sita politike.
Genetički modificiranu hranu ne treba bacati u kontejnere. I iz njih se hrane neki ljudi.
Bolje nasjesti na patku, nego na dršku.
Neki ljudi rade manje od drugih, ali zato cijeli narodi rade za jednog čovjeka.
Ne treba nam novi Heraklo da sruši stupove mirovinskog osiguranja.
Ljudi od formata rijetko strše.
U dodiru s golom istinom diže mi se jedino kosa na glavi.
O malog čovjeka se nitko ne spotakne; većinom ga zgaze.
Kad bi vrag imao krila, valjda bi se već jednom odlijepio od Zemlje.
Karantena je zapravo arena u kojoj se čovjek bori s bolešću.
*****
Gorkić Taradi – Ivek, kalendarski genij
U svakom gradu postoji netko tko je institucija za sebe. U našem gradu to je Ivek. Ne doktor, ne profesor, ne saborski zastupnik. Ivek – službenik u općini. Točka. Nitko točno ne zna što on tamo radi, uključujući i samog Iveka, ali svi su se već navikli da je svakog dana prvi koji dolazi i posljednji koji ide – osim kad ne dođe kasnije i ode ranije.
Njegov službeni naziv je „Referent za vremenske i blagdanske okolnosti“, što u prijevodu znači – Ivek drži kalendar. Ne u simboličnom smislu. Ne, on doslovno vodi veliki zidni kalendar s bilješkama, obavijestima i zalihama keksa po danima.
Kad teta Dragica iz računovodstva pita kad pada Tijelovo ove godine, Ivek odgovara bez razmišljanja:
„Četvrtak, 19. lipnja. Idealno za spajanje. Ali pazi, dan prije je zadnja isplata pomoći za kokošinjce, da ne zaboraviš.“
I stvarno – nikad ne zaboravi. Pamti on i kad je imendan teti Zlati, kad je godišnjica ukinuća nekadašnjeg mjesnog odbora i koji je dan “Dan bez čavli” kad je 1987. cijeli grad ostao bez čavala jer je netko zaspao u skladištu.
Šef ga pita:
– Ivek, kak’ ide posao?
A Ivek odgovara s osmijehom mudraca:
– Lagano. Radim k’o most – kad treba, pustim sve da prođe.
U uredu se sve vrti oko Iveka. Ima svoju šalicu s natpisom „Kava bez praznika nije kava“ i stolac koji škripi točno na 23,5 stupnjeva nagiba, što on smatra savršenim kutom za „službeno kontempliranje nad praznicima“.
Kad dođe ponedjeljak, Ivek ni ne uključuje računalo. Sjedne, pogleda u daljinu (čitaj: u zid preko puta), uzdahne i reče:
– Joj, ljudi moji, da je barem subota. Ovaj ponedjeljak je k’o restani krumpir bez masti – sve je tu, ali nije to to.
Utorak mu je prihvatljiv jer “barem nije ponedjeljak”, ali još uvijek „niš konkretno“. Srijeda je dan za općinsku filozofiju – sredina tjedna, idealna za promišljanja o ničemu.
– Ne treba forsirat, veli Ivek, kad je ionak sve pol’napola.
Četvrtkom već kreće uzbuđenje:
– Eee, pajdaši, još malo pa petek. Samo da ga ne pokvari sastanak.
A petak? Petak je svečani dan. Ivek dolazi u košulji, ali bez kravate – „da se vidi da je radno, ali svečano“. Otvara kalendar, označava crvenom „NE RADITI VIŠE OD NUŽNOG“ i planira kamo neće ići za vikend.
– Pital’ me sin da idemo na izlet. Rekel sam mu: sine, imaš balkon i pogled na Muru, to ti je all-inclusive, još ti ja donesem sok.
Ivekov život nije buran, ali je temeljit. Kad je jednom nestalo struje, svi su paničarili. Svi osim Iveka. On je otvorio ladicu, izvadio svijeću i rekao:
– Niš zato. Ak može Crkva po svijećama, more i Općina. Sam vi meni recite datum, sve drugo rješavamo kasnije.
Kad bi Ivek kojim čudom nestao iz općine, nitko ne bi znao kad se slavi Dan grada, kad je zadnji rok za subvenciju za kupnju hrmustavaca ni kad je Zorki godišnjica braka. Bio bi to kolaps. Bez Iveka, sve bi stalo. Kalendarski kaos. Socijalna anarhija s mirisom starih keksa i nedopijenih kava.
Ali Ivek ne ide nikamo. Jer, kako sam veli:
– Dok imam kalendar i volju da ne radim previše, ima i općina budućnost. A i ja.
UHAH