Današnje generacije mladih koje posjećuju nogometne utakmice u Međimurju naučene su, a to prihvaćaju kao nešto normalno, na tribine, sjedalice, dobro ograđena igrališta i sve drugo što je standard međimurskih nogometnih liga.
No, nekada nije bilo tako. U 50-tim, 60-tim pa i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća nogometna igrališta bile su obične iskrčene livade, a vapnom su bile označene krivudave linije njihovih granica. Nekim klubovima svačionice bile su nedostižni san, pa su se igrači presvačili u dresove nekoliko metara od terena. Gledaoci su stajali uz samu aut liniju ili čak unutar terena jer ograda nije bilo. Sudio je jedan sudac, a suđenjem svake utakmice prihvaćao je ono što mu se moglo dogoditi. Ako je tako oštetio domaćine, prema njihovom mišljenju, nekad je znao trčati u obližnje kukuruzište kako bi od razjarenih navijača spasio živu glavu. Naravno da su mu na biciklu (to je tada bilo prijevozno sredstvo) probušili i obje gume.
No sve je to imalo svoje čari i bilo normalno na svakoj utakmici. Ipak tadašnji Bad Blue Boysi, Torcida, Kohorta, Laporniki itd, bile su bakice s kišobranima u ruci koje su ujedno bile i VAR suci. Nije se samo jednom dogodilo da je sudac dobio kišobranom po glavi te morao promijeniti svoju odluku. VAR se tada baš kao i danas morao poštivati. Takvi VAR suci (sutkinje) ulijevale su strah u kosti sucu pa je već na njihovo jače vikanje pazio što će dosuditi.
Evo tako, nekad su bakice bile glavni navijači svog seoskog kluba, bile su VAR suci, a njih su se bojali i gostujući navijači.
Danas su moderni suci opremljeni s „nekoliko kilograma“ teškom opremom, imaju izravnu vezu s VAR sobom i sucima u njoj, pa ipak donose pogrešne odluke. Nekad je to rješavao jedan kišobran i svi su bili zadovoljni, naravno osim gostiju.
(R. Tomanić, foto: arhiva)
