Razgovarala sam s mladim vatrenim hrvatske reprezentacije do 18 godina Franom Cerovčecom, igračem NK Varaždin. Ovaj mladi igrač koji je iznimno talentiran otkriva nam kako je započeo nogometni put te koje su mu ambicije za budućnost. Učenik je Srednje škole Čakovec, koji je uz mnogo truda i odricanje postigao uspjeh koji je prepoznao izbornik Robert Jarni.
Kada si se prvi put zaljubio u loptu?
U loptu sam se prvi put zaljubio još u vrtiću. Održavala se dječja olimpijada i vrtić kojeg sam pohađao je nastupao na toj olimpijadi. Ja sam bio član nogometne ekipe te me je zapazio trener iz NK Čakovca koji je kasnije mojim roditeljima rekao da u meni vidi talent kojeg treba razvijati. Predložio je da upišem nogometnu školu u Čakovcu i od tog dana traje moja ljubav prema nogometu.
Koje osobe su posebno utjecale na tvoju ljubav prema nogometu te tko ti je najveća podrška?
Moji roditelju su posebno utjecali na moju ljubav prema nogometu te su mi oni najveća podrška. Još od prvih nogometnih koraka oni su me podupirali i davali mi snagu za ići dalje. Svakodnevno se žrtvuju za mene, voze me na treninge i utakmice i bez njih ne bih uspio doći ovako daleko.
Koje utakmice i turniri su ti najviše ostali u sjećanju?
Najviše mi je u sjećanju ostala utakmica protiv Bjelovara dok sam još igrao za Međimurje. Igralo se zadnje kolo i pobjedom bismo osigurali potpunu dominaciju ispred ostalih klubova. Utakmica se održala navečer pa smo igrali pod reflektorima i vrijeme je bilo kišovito, a svi koji vole igrati nogomet znaju da su to najljepši uvjeti za igru. Prvo poluvrijeme je bilo tvrdo i bez puno prilika, no ipak smo uspjeli zabiti. Dobio sam loptu na centru i pucao po golu. Kiša je sve više počela padati i golmanu je bilo teško braniti pa je lopta kliznula kroz njegove ruke i prvo poluvrijeme je pripalo nama. Do kraja je rezultat bio 5:1. Nakon zadnjeg sučevog zvižduka svi smo krenuli prema roditeljima koji su organizirali mali vatromet.
Kakvi osjećaji su te obuzeli kad su te pozvali u Hrvatsku reprezentaciju do 18 godina te kako si se osjećao dok si prvi put nastupao?
Kada mi je trener dao poziv bio sam iznenađen jer nisam očekivao da ću dobiti poziv za reprezentaciju koja je bila godište starija. Isto tako osjećao sam se ponosno jer su se sva moja odricanja i trud isplatili. Prvi nastup će mi uvijek ostati u sjećanju. Imao sam tremu, ali onu pozitivnu.
Imaš li neke dodatne svoje pripreme prije utakmice?
Prije nego što dođem na stadion slušam glazbu koja me opušta, a prije utakmice se pomolim.
Kako održavaš formu?
Formu održavam svakodnevnim treniranjem te ponekada kada nađem vremena i dodatnim treningom kod kuće.
Pošto si mladi igrač smatraš li da je timski rad najzaslužniji za bolji rezultat?
Da, smatram da je timski rad najzaslužniji za bolji rezultat jer samo se timskim radom može doći do pobjede, a onda će rad tima uzdići pojedinca.
Koje su ti ambicije za budućnost?
Idem korak po korak. Svaki dan, svaki trening, svaka utakmica donosi nešto novo. Prvo planiram završiti srednju školu u Čakovcu, a onda ću vidjeti.
Tvoj savjet?
Trening je sve i bez njega se ne može. Isto tako savjetovao bih ostalima da ostanu ponizni i ustrajni u onome što rade.
(Ivana Radiković, foto: arhiva Fran Cerovčec)
