Jučerašnji blagdan Svih svetih gotovo svi živi iskoristili su da obiđu grobove onih koji su im puno značili, a sada više nisu među nama. Posljednja počivališta uređivala su se tjednima prije, groblja su se specijalno uljepšavala za ovaj dan, koji je i bio samo dan, jer dolaskom noći, bar ono gradsko u Murskom Središću potpuno je opustjelo.
Kada smo se njime prošetali oko 19 sati nismo zatekli skoro nikoga, bilo je pusto i prazno od života. Iako su atmosfera i ugođaj svijetla tisuća lampiona i svijeća odavali pogled i osjećaj koji se može vidjeti samo jedanput na godinu, na groblju nije bilo žive duše, za razliku od nekih prošlih vremena kojih se sigurno sjećaju pripadnici starijih generacija, dok mladi o tome nemaju pojma jer žive u svom virtualnom svijetu.
Nekada su groblja bila puna ljudi sve do ponoći pa i dulje, posjetiti ga po noći bio je gotovo nestvaran osjećaj, pa smo kao djeca bježali od kuće kako bi se tamo sastali. I to bez obzira na vremenske uvjete jer znalo je biti i snijega do koljena, hladnoće od minus 10 i više stupnjeva, no to nije bilo važno. Danas u gotovo idealnim uvjetima svoju dužnost prema pokojnima ispunimo tijekom dana, a onda odemo kući ne bi li propustili omiljenu seriju jer jučer je baš napeto završila.
Da li nam je potrošačko društvo otupjelo srca te ovaj dan shvaćamo samo kao obvezu prema mrtvima koja se mora ispuniti? Da li više ne znamo uživati u stvarnom svijetu (ovo se ne odnosi na groblje), već samo trčimo za nečim drugim što nam je još nedostižno, ali vrlo važno u ovo vrijeme kada se i prema mrtvima odnosimo rutinski? Misleći da time ispunjavamo neku svoju dužnost koja je imperativ, zapravo se udaljavamo i od svoje duše koja će u dogledno vrijeme također biti među onima koji su nam za života puno značili.
Zato slobodno možemo reći da je jučer u večernjim satima na groblju bio samo Isus, mjesec i nitko više.
(R. Tomanić, foto rt)
