HORROR PRIČE IZ MEĐIMURJA

Predgovor: Zemlja između dviju voda

Kažu da je Međimurje mirna zemlja. Ravnice, vinogradi, crkveni tornjevi u daljini i ljudi koji pozdravljaju svaki auto što prođe.
Ali kad padne magla s Mure i Drave, kad selo utihne i pas ne zalaje — tada Međimurje šuti na jedan drugi način.

Ispod te tišine, stari slojevi još dišu: krv, izdaja, nesreće i tajne zakopane pod blatnim poljima.
Neki kažu da su to samo priče.
Drugi, koji su ih čuli ili vidjeli, više ništa ne kažu.

Kratki sadržaj:

  1. Noć bez glava

U magli između Čakovca i Šenkovca, policijska patrola susreće dvojicu bezglavih jahača — Zrinskog i Frankopana. Kamere se gase, motor staje, a jedino što ostaje zabilježeno jest topot konja i šapat: „Izdaja bez glave…“

  1. Crna mlada iz Mure

Mlada žena u crnom, vjenčanica natopljena riječnim muljem, traži prsten koji je nestao u Muri.
Ribič koji ga je našao otkriva da se mrtvi ne mire s izgubljenim stvarima.

  1. Duh s Mađerke

Dvije prijateljice odlaze snimiti TikTok video o legendi s Mađerke.
Kamera snima plavi plamen i glas koji šapuće: „Nemoj više gledati… sad nas vidi.“
Samo jedna se vraća.

  1. Crkva u Hlapičini

Trojica mladića ulaze u ruševine stare crkve.
Umjesto tišine, čuju trinaesto zvono.
Jedan nestaje, drugi gube razum.
Na kameri se vidi brončana ploča s natpisom: CAMPANA XIII – NON TANGERE.
Nitko ne zna što točno znači, ali svi čuju kako zvono zvoni u ponoć.

  1. Vještica iz Brezja

Baka Bara pripovijeda o Marici, ženi koja je vračala i pomagala — dok je nisu spalili zajedno s kućom.
Dimnjak i dalje stoji, a kad puhne sjeverac, netko u njemu pjeva.
I svatko tko ga čuje, gubi san.

  1. Vlak bez vozača

Prometnik iz Čakovca prijavljuje vlak koji prolazi dijelom pruge zatvorene od 1945.
Na vagonima stoji oznaka „1945“, a kroz prozore se vide ranjenici i djeca.
Na radiju samo jedna poruka:
„Stanica … tražimo dom…“

 

  1. Kuća koja diše u Domašincu

Čovjek kupi staru kuću i vodi dnevnik o čudnim zvukovima.
Zidovi dišu, podrum kuca, a na kraju — kuća diše s njim.
Dnevnik završava rečenicom:

„Ako kuća diše — ne diši s njom.“

 

 

  1. NOĆ BEZ GLAVA

Magla je te noći bila tako nisko da su svjetla patrolnog auta jedva probijala bijelu masu.
„Dejane, ne vidi se ni metar pred nosom,“ mrmljao je policajac Hrvoje dok su vozili cestom između Šenkovca i Čakovca.
„A daj, još malo i gotovi smo. Samo do dvorca pa nazad. Kažu ljudi da su opet vidli nekakve konje po cesti…“

Hrvoje se nasmijao. „Kaj, duhove Zrinskih i Frankopana? Ajde, daj nemoj me, Dejo.“
„Samo velim kaj su ljudi prijavili. Navodno dva jahača, bez glava. Kod Starog grada.“

U tom trenu svjetla auta zabljesnuše nešto ispred.
Siluete.
Dva konja. Na njima — oklopi koji se presijavaju i nešto što bi trebale biti glave, ali nisu.

Auto je zakočio uz škripu.
Hrvoje i Dejan ukočeno gledaju prema cesti.
Topot. Težak, ritmičan, kao da se približava iz drugog svijeta.
Konji su se zaustavili uz rub, tik uz patrolu. Jedan od njih podiže mač, a s mjesta gdje bi trebala biti glava čuje se samo tupi zvižduk vjetra.

„To snimaj! Snimaj, brzo!“
Dejan pokušava dohvatiti kameru, ali ekran ostaje crn. Samo statika.
Uto se čuje šapat, izravno iz magle:
„…izdaja… izdaja bez glave…“

Hrvoje ispušta sve iz ruku. Auto se sam od sebe gasi.
Konji se polako okreću i nestaju niz cestu prema Muri, a magla se za njima zatvara kao voda.

Kad su ih ujutro našli, patrolni auto je bio na istom mjestu, motor ugašen, vrata otvorena.
Dejan je sjedio iza volana, blijed, gledajući ispred sebe.
Na kameri — samo jedna snimka:
magla, topot, i dva oklopa što svjetlucaju…
bez glava.

  1. CRNA MLADA IZ MURE

Te večeri spustila se magla gusta kao mlijeko. Mura je šumila sporo, tromo, kao da skriva nešto pod površinom.
Marko, mladi ribič iz Peklenice, ostao je još malo uz obalu, iako su ga stari upozoravali.
„Ne idi sam kad se magla spusti,“ rekao mu je susjed Joža ranije tog dana. „Ona se vraća onda. Crna mlada.“
Marko se samo nasmijao. „Ma daj, Joža, to su priče za djecu. Ja bum samo još bacil mrežu i idem doma.“

Sjeo je na kamen, zapalio cigaretu i gledao kako dim bježi niz rijeku.
Negdje iz daljine čuo se čudan zvuk — kao da netko hoda po plićaku.
Pogledao je, ali nije vidio ništa osim valova i magle.

A onda — glas.
Tih, promukao, ali jasan:
„Vratite mi prsten…“

Marko se ukočio.
„Tko je tam? Halo? Jel netko u vodi?“
Nije bilo odgovora. Samo lagani šum haljine po vodi.
I onda ju je vidio.

Iz magle se polako podigla žena u crnom. Duga vjenčanica vuče se po vodi, kaplje se slijevaju niz nju. Lice joj je bilo sivo, bez boje. Samo oči — tamne i prazne.
„Vratite mi prsten…“ ponovila je, pružajući ruku.

Marko se trznuo, pogledao vlastite prste — na ruci mu je bio zlatni prsten koji je našao par dana ranije u mreži.
„Ma ne… ne može biti…“
Žena je zakoračila bliže, voda nije pravila nikakav zvuk.
„On je moj…“ šaptala je, sada tik pred njim. „Daj mi ga…“

U panici je skinuo prsten i bacio ga u vodu.
Voda je eksplodirala od vala, a ona nestade — samo magla, tišina, i hladan miris zemlje.

Kad je došao doma, vrata su bila otvorena. Na stolu — mokar prsten. I otisci mokrih ruku.
Na prstenu su bila urezana dva slova: M i J.

Sutradan je Marko otišao do Jože.
„Vidil sam ju, Joža. Zaklela bi se da je bila prava.“
Stari ga je samo pogledao ispod oka i polako rekao:
„Mlada iz Mure ne traži prsten… nego dušu onoga tko ga nosi.“

Kad su tjedan dana kasnije našli njegov čamac kako pluta bez vesla, nitko više nije išao na Muru nakon magle.

  1. DUH S MAĐERKE

„Ajde, brže, Nika, mobitel ti snima u krivom formatu!“
„Ma pusti, to je samo test snimka. Hoću da vidiš, kad stavim filter — plamen se vidi jače!“

Djevojke su se smijale dok su se penjale na Mađerku. Bila je to noć bez mjeseca, a dolje, u Štrigovi, svjetla kuća su izgledala kao sitne svijeće u tami.
„Okej,“ rekla je Nika, zadihana, „sad kad dođemo gore, snimamo onaj moment kad se navodno vidi duh. I točno tu, kod križa, zapalim svijeću.“
„Bože, to bu ti imalo milijun pregleda,“ smijala se Lara, „‘Duh s Mađerke – stvarno se pojavio’.“

Stigli su skoro do vrha. Tišina. Niti vjetra, niti ptice.
Lara upali svijeću.
Plamen zatreperi — a onda se u istom trenu pored njih pojavi drugi plamen.
Plavi.
Pleše po travi kao da ima vlastiti život.

„To je to! To je to! Snimaj!“ viknula je Nika.
Ali kad je pogledala ekran, kamera je pokazivala samo — tamu.
Ništa.
Samo crnilo.

„Ne radi!“
„Daj, upali blic!“

Kad su ga upalile, svijeća se ugasila, a plavi plamen nestao.
A onda — šum. Kao da netko stoji odmah iza njih i šapće:
„Ne idi dalje…“

Lara se okrenula naglo.
Nitko. Samo mrak.
„Čula si to?“
„Da…“

Pokušale su sići natrag, ali put više nije izgledao isto. Magla se spustila iz ničega i sve se izgubilo u sivom.
U daljini se pojavila figura — vojnik u staroj uniformi, s ranom na prsima, gledao ih je praznim očima.
„Vratite mi križ,“ promuklo je rekao.

Lara je pala, mobitel joj ispao iz ruke i otkotrljao se u travu. Kad su ga kasnije pronašli, bio je ugašen.
Nika je stigla kući sama, bosa, blatnjava, bez sjećanja na zadnjih deset minuta.

Tjedan dana kasnije, policija je pregledala snimku s njenog mobitela.
Traje 12 sekundi.
U kadru se vidi Nika kako gleda prema kameri i šapće:
„Lara, nemoj više gledati… sad nas vidi.“
I onda se pojavi plavi plamen — i kraj.

Snimka nikad nije objavljena.
Ali svake godine, na isti datum, kad je nebo bez mjeseca, na Mađerki se vidi kako u travi pleše plavi plamen.
Kao da traži nešto što još nije pronašao.

  1. CRKVA U HLAPIČINI

„Jesmo sigurni da je ovo pametno?“
Tomislav je gasio cigaretu dok su prolazili pored nečega što je trebalo biti staro groblje.
„Kaj, bojiš se?“ nasmijao se Ivan.
„Ne, samo… ne volim kad nešto zvoni u tri ujutro, a nema zvona.“

Treći, Luka, nosio je kameru i stativ.
„Dečki, ovo bu viralno. Tri idiota ulaze u ruševnu crkvu u Hlapičini. Mit ili stvarnost? Idemo do kraja.“

Noć je bila gusta, puna vlage. Kad su ušli među zidove, osjetili su smrad plijesni i pepela.
Oltar je još stajao, nakrivljen, prekriven prašinom.
„Znaš da su rekli da se tu prije sto godina zaklelo troje mladića vragu?“ upita Ivan.
„I kaj?“
„Dva su preživjela. Treći nikad nije nađen.“

Tomislav se nasmijao nervozno.
„Znači mi smo ti treći?“

Luka je postavio kameru. „Okej, gasimo svjetla. Čekamo ponoć. Ako se stvarno čuje zvono, imamo dokaz.“
Sat na mobitelu pokazivao je 23:58.
Vjetar je prošao kroz ruševine i ugasio upaljač koji su koristili kao svjetlo.
Tišina.

00:00.
Negdje duboko u zidovima, nešto je zazvonilo.
Ne glasno, nego kao kroz vodu — ding… ding… ding…

„To snimaš?“ šapnuo je Tomislav.
„Da, ali… ne dolazi izvan, nego… odozdo.“

Onda se zemlja pod njima zatrese.
Zid s desne strane lagano se otvori, kao da je netko povukao kamen iznutra.
Hladan zrak udari ih u lice.
U tami — sjaj.
Mala brončana ploča s urezanim slovima:
CAMPANA XIII – NON TANGERE.

„Kaj to znači?“ pitao je Ivan.
Luka je, naravno, morao dotaknuti.
Čim je prešao prstom po natpisu, čuo se kratak metalni udar — i onda šapat, iz svih smjerova:
„Jedno zvono više nego što smije biti…“

Kamera se srušila, a snimka završava u tren kad se u kadru pojavi nešto što liči na ruku od pepela koja hvata Luku za vrat.

Ujutro su seljani pronašli njihov auto parkiran kraj groblja, motor ugašen.
U unutrašnjosti — tri otiska blatnih ruku i komad brončane ploče na suvozačevom sjedalu.
Policija je rekla da su dečki otišli pješke.
Ali stariji ljudi su tvrdili drukčije.

Jer te iste noći, oko tri ujutro, nekoliko mještana je čulo zvono iz ruševina.
Ne jednom.
Trinaest puta.

  1. VJEŠTICA IZ BREZJA

„Bako, kaj je tam iza šume? Ona kuća što je sva nakrivljena?“
Stara Bara podigla je pogled s pletiva. U ognjištu je pucketala vatra, a dim se lijeno vijao po kuhinji.
„Tam?“ ponovila je sporo. „Tam, sinko, živi ono kaj ne diše više, al se još ne da zaboravit.“

„Ma daj, bako, ne straši me.“
„Ja te ne strašim. Samo ti velim kaj su moji stari meni rekli.“

Bara je odložila pletenje i nasula si malo rakije u čašicu. Pogled joj se zamutio, kao da gleda negdje daleko.
„Tam je nekda živela Mara. Vještica, velili su ljudi. Znala je vračat, pomagati, al i proklinjat. Ak joj nisi platil, rekla bi ti: ‘Nek ti se sve vrati trostruko.’ I, sinko moj, vratilo se.“

„Kaj su joj napravili?“
„Spalili su ju. Kuću s njom. Rekli da bu tako selo mirno. Al kuća se nije do kraja srušila. Ostal je dimnjak. I taj dimnjak, kad puhne sjeverac, pjeva. To ti nije pjesma, to je plač.“

Mali Fran je gutao svaku riječ.
„A je li je netko vidio?“
„Bil je jedan dečko, prije par let. Htio se dokazat pred curama. Okladil se da bu išel tam do ponoći i zakucal na vrata. Drugi dan su ga našli na putu, bez cipela, s ustima punima pepela.“

„Pepela?“
„Tak su rekli. I još nekaj — na mobitelu mu je bila snimka. Glas žene. Lagano, tiho: ‘Jesam ti rekla da ne diraš dimnjak…?’

Fran je zašutio.
Vatra je pucketala, a iz daljine se čulo zavijanje vjetra kroz šumu.
Bara se prekrižila.
„Zato, sinko moj, kad ideš tam okolo, i kad čuješ da vetar svira kroz dimnjak — ne slušaj. Ne okreći se. I nikad, nikad ne gledaj prema onoj kući.“

„Zašto, bako?“
Bara se nasmiješila bez zuba i šapnula:
„Zato jer, ak ju vidiš — ona vidi tebe.“

U tom trenu negdje vani lupnula su vrata od šupe.
Fran se trznuo.
Bara je pogledala prema prozoru i šaptala:
„Evo, sjeverac… opet pjeva.“

  1. VLAK BEZ VOZAČA

Noćna smjena na željezničkoj postaji između Čakovca i Murskog Središća obično je mirna.
Petar je radio kao prometnik već dvadeset godina — znao je svaku tračnicu, svaki zvuk.
Te večeri, magla je došla ranije nego inače.

„Opet ništ ne vidim pred nosom,“ promrmljao je, paleći drugu cigaretu.
U dispečerskoj kućici svjetlo je treperilo.
Radio je tiho šumio.

I onda — zvižduk.
Dug, starinski, onakav kakav više ne postoji.
Petar se trgnuo.
„Ma kakav sad…? Pa ni jedan vlak ne vozi noćas.“

Pogledao je prema dijelu zatvorene pruge. U magli se pojavilo svjetlo.
Najprije daleko, pa sve bliže. Žuto, zatim narančasto.
Čuo je zveckanje kotača, škripu, i miris dima.
Pravo, staro lokomotivsko.

Izlazio je van, držeći lampu ispred sebe.
Vlak se približavao polako, ali tiho.
Nije bilo lokomotive — samo niz vagona koji su prolazili, jedan po jedan, bez ikakvog pogona, bez vozača.

Na bočnim stranama vagona pisalo je „1945“ i nešto nečitko, izgrebano.
Kad je pokušao svijetlom obasjati unutrašnjost, vidio je siluete — sjene ljudi kako sjede, nepomične.
Na trenutak mu se učinilo da vidi krvave zavoje, kacige, i pogled muškarca koji drži dijete u naručju.
I onda… tišina.
Vlak je prošao, a magla ga je progutala.

Radio u kućici se odjednom uključio sam.
Statika.
Zatim glas, dubok i isprekidan:
„Stanica… tražimo dom…“

Petar je pao na koljena, srce mu je udaralo kao čekić.
Znao je priču — o vlaku koji je 1945. prevozio ranjenike i nestao na ovoj lokaciji.
Nikad ga nisu našli.
A sad je stajao tu.

Ujutro su našli Petra kraj pruge, onesviještenog.
U bilježnici dispečerske kućice pisalo je:

„Voz prošel u 02:37. Nema ga na karti. Nema ga ni u vremenu.“

Ispod te rečenice — trag dima u obliku otiska ruke.

  1. KUĆA KOJA DIŠE U DOMAŠINCU

[1. lipnja]
Danas sam napokon potpisao papire.
Stara kuća u Domašincu, kraj puta, tik uz šumu.
Jeftina, a čvrsta. Dvorište zaraslo, ali ima dušu.
Susjed Joža je samo odmahnuo rukom kad sam mu rekao gdje idem.
„Tam nitko dugo ne ostane, znate…“
Naslonio sam se na ogradu i nasmijao.
„Ma meni ne smeta malo škripanja. Bitno da ima mir.“
On je samo dodao:
„Mir… da. Dok kuća spava.“

[3. lipnja]
Prve noći čuo sam zvukove.
Zidovi kao da stenju, kao da netko diše unutra.
Pomislio sam da su to cijevi, stara konstrukcija.
Ali kad sam prislonio uho — stvarno sam čuo udisaje.
Duboke, polagane.
I svaki put kad bih zadržao dah, oni bi stali.
Kao da čekaju mene.

[5. lipnja]
Podrum ima vrata zaključana iznutra.
Pokušao sam ih otvoriti, ali ključ se ne pomiče.
Sinoć sam čuo lupanje odozdo, kao da netko kuca iznutra.
Tri puta.
Potom tišina.
Na zidu kod stubišta ujutro se pojavio otisak dlana, blijed, vlažan.
Kao da je kuća znojna.

[6. lipnja]
Pozvao sam majstora. Rekao sam mu da želim srušiti podrum.
Došao je, pogledao, i samo rekao:
„Neću ja to dirati. Nešto tam živi.“
Otišao je bez riječi, ostavivši alat.

Te noći sam čuo šapat.
Iz poda.
Riječi nisam razumio, ali jedna se stalno ponavljala:
„Udahni…“

[7. lipnja]
U zoru sam ustao i pogledao zidove.
Disali su.
Stvarno — pomicali se. Kao da srce negdje unutra pumpa zrak kroz kuću.
I kad sam disao, disali su s menom.
Kad sam stao — stali su i oni.

[8. lipnja]
Ne znam jesam li poludio.
Pokušao sam izaći. Vrata nisu reagirala.
Ručka je bila vruća kao žeravica.
Kuća je — udahnula.
Zidovi su se nagnuli prema unutra, pod mi se uzdigao.
Pao sam i udario glavom.
Prije nego što sam izgubio svijest, čuo sam šapat:
„Sad si moj dah.“

[9. lipnja]
Našli su kuću praznu.
Vrata su bila zaključana iznutra.
Na stolu bilježnica.
Na zadnjoj stranici samo rečenica, ispisana drhtavo:

„Ako kuća diše — ne diši s njom.“

Susjedi tvrde da se od tada, u tišim noćima, kad prođe vjetar kroz Domašinec, može čuti kako nešto uzdahne iznutra.
Kao da se kuća sjeća svakog daha koji je ikad udahnuo.

Pogovor: Magla ne pamti, ali zna

Svaka legenda u Međimurju počinje isto: „Tak su mi rekli stari.“
I svaka završava na isti način — šutnjom.
Možda su to samo priče, možda pokušaji da objasnimo ono što ne razumijemo.
Ali ponekad, kad magla padne i Mura zadrhti, imaš osjećaj da cijela zemlja diše s tobom.
I tada znaš — nisi sam.

Autor: Rajko Tomanić