Cinderella story (Pepeljugina priča) izraz je koji se često koristi kako bi se opisao nečiji strelovit i neočekivan uspon, ovisno već o kontekstu. U svijetu sporta je to onda kad neka momčad ili pojedinac postigne značajno više nego se očekivalo, dok u pogledu plemstva kao primjer često služi brzi uspon obitelji Celjski, koja se u nekoliko generacija uzdigla do najviših časti kraljevstva i carstva u kojem je djelovala. Oni su međutim bili visoko plemstvo i prije nego je Herman spasio glavu kralju Sigismundu. Iako je njihova priča sjajna, ni približno ne zaslužuje taj izraz koliko sudbina jedne druge obitelji, koja je postala sljedećim nasljednim gospodarom Čakovca.
Obitelj Ernušt židovskog je podrijetla i po svemu je sudeći riječ o prognanicima koji su svoju sreću potražili u srednjovjekovnom Budimu. Neki povjesničari smatraju da su došli iz Švapske, neki sumnjaju da je riječ o Beču, a neki vjeruju da su Ernušti švedski židovi. Bilo kako bilo, postali su nepoželjni u svojoj sredini i otišli u drugu. Srednji vijek baš i nije vrijeme velike vertikalne mobilnosti i velika većina stanovništva je život završila u onom staležu i sloju u kojem je i rođena. Židovsko podrijetlo je bilo dodatno problematično, pošto su, kako god se stvari okrenule, uvijek bili građani drugog reda. Kako im je bilo zabranjeno posjedovati zemlju, bavili su se novčarskim poslovima. Sigurno su i Ernušti u Budim stigli s određenom količinom gotova novca, u suprotnom ne bi ni došli u kontakt s višim slojevima. Ne zna se kako, ali njihove je sposobnosti zamijetio kralj Matija Korvin.
Slika – kralj Matija Korvin
Kako je vrlo mlad došao na prijestolje (godine 1458. imao je tek 15 godina), Matija je vrlo pažljivo birao ljude kojima će se okružiti. U svrhu jačanja vlastitog položaja, nije se libio ni ljude koji su dotakli dno uzdići do najviših pozicija Kraljevstva. On je vrlo brzo po dolasku na vlast poreznim reformama učetverostručio prihode kraljevske blagajne, a iza tih financijskih manevara stajao je upravo glavni akter naše priče – Ivan Ernušt. On je zbog svojih sposobnosti postao glavni kraljev rizničar i već u razdoblju od 1458. – 1463. imamo niz kovanica sa serijom BE – Buda- Ernuszt. Iako su sasvim sigurno u tom razdoblju već stekli golema financijska sredstva, same posjede još nemaju. Da bi stekli i to trebalo se pokrstiti. Ubrzo su to i učinili, pa uz brojne posjede, stječu i sve uglednije titule. Tako prvo postaju banjsko-bistrički župani, da bi nakon toga od kralja dobili i slavonsku banovinu, da je drže do kraja života! Koliko su bili bliski kralju, svjedoči i činjenica da su kao Korvinovi opunomoćeni izaslanici otišli u Napulj isprositi ruku Beatrice Aragonske! Negdje između godine 1470. i 1473. postaju i gospodari jednog od najuglednijih i najunosnijih posjeda u Kraljevstvu – vlastelinstva između Mure i Drave.
Slika – prikaz Beatrice Aragonske (Napuljske)
Dakle, isti je čovjek od prognanika došao do bana i magnata Kraljevstva. Vrlo impresivno, međutim ni tu nije priči kraj. Ivan Ernušt umire 1476., a nasljeđuju ga sinovi Ivan i Sigismund. Osim brojnih posjeda po Podravini, oni posjeduju i rudnike bakra u današnjoj Slovačkoj. Ivan vodi brigu o svjetovnim posjedima i poslovima, dok Sigismund postaje pečujski biskup! Dakle, generaciju nakon što su se pokrstili Ernušti postaji biskupi. Sin Ivana, Franjo, poginuo je u poznatoj bitci na Mohačkom polju i posljednji je gospodar Čakovca njegov sin Gašpar, koji umire 1540. godine bez muškog nasljednika. Iako je njegova žena Ana Keglević navodno bila trudna, nasljednik se nije rodio ni šest godina nakon smrti Gašpara, no o tome jednom drugom prilikom.
Slika – grb Sigismunda Ernušta
Ernušti su zaslužni i za brojne radove na fortifikaciji čakovečkog Starog grada, ali važni su zbog još jedne stvari – ostavili su grb današnjeg Čakovca. Ako pogledamo grb Sigismunda Ernušta iz atrija Starog grada Đurđevca, lako ćemo u njemu prepoznati upravo današnji grb Čakovca.
Slika – današnji grb Čakovca
Priča o Ernuštima jedna je od najzanimljivijih u međimurskoj povijesti, međutim, kako je riječ o prognanim židovima, nekako su izbjegli pažnju hrvatskih i mađarskih nacionalnih historiografija 19. stoljeća te samim time ostali izvan „udžbeničke povijesti“. Situacija nije puno bolja ni na znanstvenoj razini, gdje Ernušti također čekaju prava istraživanja i publikacije. Materijala svakako ne nedostaje.
(Zoran Turk)