Sinoć smo u nikad zanimljivijoj završnici HT Prve lige svjedočili jednoj povijesnoj činjenici, koja me osobno iz racionalnih razloga žalosti. Sinoć je jedan veliki hrvatski sportski brend HNK Hajduk iz Splita dotaknuo dno i zacementirao svoje 5. mjesto na tablici u ovoj sezoni – sezoni u kojoj su u Europi uspjeli ispasti od malteških ribara i kuhara, od Gorice u osmini finala iz kupa, te su kao krunu sezone uspjeli dogurati do 5. mjesta u ligi.
U ligi u kojoj ih od zagrebačkih kvartova nije pobijedilo još jedino Vrapče, samo zato što ne igra u prvoj ligi. Klub je to koji godišnje troši 20 milijuna eura, a zadnjeg igrača je za ozbiljni iznos, mimo projekta obitelji Vlašić, stvorio i prodao u prošlom desetljeću, dok su zadnje ozbiljne novčane nagrade za nastupe u Europi dobili prije uvođenja eura u upotrebu.
Klub je to moralnih vertikala i sjajnih kvazi stručnjaka koji su drugima spremni suditi o svemu – od novinarstva do politike. Klub je to koji od grada koji ima gotovo pet puta manje stanovnika od Zagreba u posljednjih 10 godina dobio 450 milijuna kuna, a nastup u skupinama europskih natjecanja im je rijeđi od pojave Halleyjevog kometa. Klub je to koji se svake godine i na svakoj skupštini skriva iza navijača i izmišlja neprijatelje koji ih onemogućuju u obavljanju posla u kojem su sve lošiji i lošiji.
Klub je to koji će za svoju nesposobnost stvaranja igrača okriviti čudne likove iz Hercegovine. A nisu ni svjesni da im nema Dinama, Zdravka Mamića i ljudi koji znaju raditi s talentiranom djecom da bi ove godine kvalifikacije za Europa Ligu sa svojim zaslugama, radom i rezultatima vidjeli samo na televiziji, jer ih ni na Playstationu nema. E moj Hajduče, …
Zdravko Mamić