Spada u elitu elita Dinamovih legendi. Bio je sjajan obrambeni igrač, neki su i ga zvali i „neprelaznim„, a u desetak godina nastupa za prvu postavu Dinama odigrao je čak 595 utakmica i zabio čak 125 golova. Da, kao izvrstan skakač često sudjelovao u napadu svoje momčadi i zabijao pogotke.
On je Srećko Bogdan, kasnije je postao trener, a bio je na počecima hrvatske samostalnosti i naš reprezentativac.
Rođen 1957. godine u Murskom Središću, Srećku Bogdanu nije trebao dugo da kroz igru u Rudaru i MTČ-u pokaže koliki je talent, pa već 1975. godine dobiva mjesto u zagrebačkom Dinamu. Tu provodi punih deset godina. Vjerojatno najljepše uspomene iz tog razdoblja za Čečija su osvajanje prvenstva 1982. godine i Kupa 1983. godine.
Pomagao velikom napadaču
Na svom mjestu u Dinamu naslijedio je Ivicu Miljkovića. Pouzdan, siguran, čvrst, neustrašiv i hrabar igrač. Odličan u igri glavom. Loptu bi iz auta često ubacivao izravno u šesnaesterac i tako otvarao priliku za postizanje zgoditka.
VIDEO:
Njegove lopte iz auta obično bi u protivničkom šesnaestercu vrebao Snješko Cerin i nerijetko bi ih pretvorio u zgoditak. Međimurskom upornošću gradio je svoju vrijednost. U Bundesligi nastavlja odličnu igru. Nijemci su ga izuzetno cijenili, a poznato je da kad te Nijemac poštuje, onda to stvarno i zaslužuješ.
U Njemačkoj postao kapetan
U Karlsruheu je ostavio neizbrisiv trag. U oko 450 utakmica, od 1985. do 1993. godine, svoje je ime urezao u povijest tog kluba. Kao stranac bio je i kapetan kluba. Ne čudi stoga što je po prekidu aktivne igračke karijere Bogdanu ponuđen posao u omladinskoj školi Karlsruhera, pa radi kao direktor omladinske škole i trener juniora od 1993. do 1996., a pomoćni je trener seniora od 1996. do 2000. godine.
Kao nogometaš Dinama odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije od 1977. do 1983. godine 11 utakmica. Debitirao je u Bogoti 30. siječnja 1977. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Kolumbije ušavši u igru u 30. minuti umjesto Franje Vladića. Jugoslavija je pobijedila 1:0. Od jugoslavenskog dresa oprostio se u Luksemburgu 7. lipnja 1983. godine u prijateljskoj utakmici protiv SR Njemačke u kojoj je Njemačka pobijedila 4:2.
Na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine osvojio je zlatnu medalju.
Kao nogometaš Karlusruhera odigrao je za reprezentaciju Hrvatske od 1990. do 1991. godine 2 utakmice i postigao 1 zgoditak. Debitirao je u Rijeci 22. prosinca 1990. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Rumunjske. Hrvatska je pobijedila 2:0. Od hrvatskog dresa oprostio se u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Slovenije. Hrvatska je slavila 1:0, a on je vodio našu reprezentaciju kao kapetan.
Završetkom igračke karijere ostaje uz nogomet prešavši na trenersku klupu. Ovu karijeru započinje kao direktor omladinske škole i trener juniora u momčadi Karlsruhera te kao pomoćnik prvog trenera tamošnjih seniora od 1996. do 2000. godine.
Povratak u Hrvatsku
U Njemačkoj radi kao trener VFR-a Mannheim od 2001. do 2002. godine. Vraća se u Hrvatsku 2003. godine i postaje sportski direktor Intera iz Zaprešića. U prvenstvenoj sezoni 2004/05. pod njegovim trenerskim vodstvom Inter je viceprvak Hrvatske, odmah iza Hajduka. Ostaje trener Intera i u sljedećoj sezoni.
Slijedi treniranje hrvatskih klubova: Segeste iz Siska od 2007. do 2008. godine, Međimurja iz Čakovca, Savskog Marofa. Posao ga ponovno dovodi u Zaprešić, Postaje voditelj škole nogometa i trener juniorske momčadi Intera 2011. godine.
Istinska je legenda zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Miran, staložen i odmjeren kao igrač i čovjek. U nogometu je prošao put koji je puno puta bio posut i trnjem.
U Jugoslaviji ga zaobišli
Za jugoslavensku reprezentaciju nije nastupio nikada na velikom natjecanju. U pripremama za Svjetsko prvenstvo 1982. godine u Španjolskoj bio je u širem izboru, ali tadašnji izbornik, pokojni Miljan Miljanić, dao je priliku drugima, a Čečija ostavio kući.
Posebno je sretan što je dva puta nosio dres hrvatske reprezentacije nakon uspostave neovisnosti 1990. godine U drugoj utakmici bio je kapetan momčadi. Možda bi bilo još utakmica u dresu vatrenih, ali igračka karijera bližila mu se kraju. Ipak, san mu se ostvario. Igrao je za hrvatsku reprezentaciju s kapetanskom trakom oko ruke.
Oh da, bio je i komentator Hrvatske televizije tijekom svjetske smotre u Njemačkoj 2006. godine.
Bilo je tada i urnebesnih komentara u tandemu sa Željkom Velom. Još se pamti što je komentatorski tandem radio…
(izvor: https://www.dnevno.hr/, foto: Screenshot, arhiva Muralista)