Mnogi su se prije Svjetskog prvenstva 1994. pitali mogu li Sjedinjene Američke Države kao domaćin izazvati dovoljno interesa kod svojih građana. Naime, kao što znamo, u SAD-u su daleko popularniji sportovi baseball, košarka, američki nogomet i hokej. Nogomet, odnosno soccer, nikada nije privlačio previše pozornosti. Prijašnja američka profesionalna nogometna liga, NASL (North American Soccer League) ukinuta je još 1984. i čitavog desetljeća nije se igrao nogomet na najvišoj razini. Kad se znalo da se dobilo domaćinstvo, pokrenuta je MLS (Major League Soccer) koja postoji i danas, no, prvo je prvenstvo odigrano tek 1995./96. Hrvatske na ovom prvenstvu nije bilo, niti je stigla sudjelovati u kvalifikacijama za isto. Sustav natjecanja ostao je nepromijenjen, a na prvenstvu su po posljednji puta sudjelovale samo 24 ekipe. Kako bi spriječila „čuvanje rezultata“ i podigla prosjek pogodaka s mizernih 2.21 u Italiji 1990., FIFA je uvela pravilo „indirektnog udarca“ u slučaju kad golman rukama uhvati loptu koju mu posljednji igrač doda nogom. Osim toga, pobjeda se više ne boduje s dva boda, već s tri, što bi trebalo smanjiti gužvu u poretku. Impresivni stadioni koji inače služe za američki nogomet bili su borilišta ovog prvenstva. Nemojmo zaboraviti da u SAD-u nerijetko i stadioni srednjoškolskih ekipa imaju kapacitet od 20.000 ljudi, a organizacija i ekonomska isplativost sporta bez sumnje je najimpresivnija na svijetu.
Domaćin je kao najbolja treća ekipa napredovao iz prve skupine, zajedno s prvom Rumunjskom i drugom Švicarskom. To je bila ona Rumunjska Gheorghe Hagija s kojom je i Hrvatska muku mučila četiri godine kasnije.
Slika – Gheroghe Hagi
Iznenađenje je bilo ispadanje Kolumbije Carlosa Valderrame. Iz skupine B napredovali su Brazil i odlična Švedska. Brazil je sastavio sjajnu ekipu predvođenu Romariom i Bebetom, a na klupi je sjedio tada još maloljetni Ronaldo. Iako se Rusija nije plasirala dalje, Oleg Salenko je s pet golova Kamerunu i jedan Švedskoj osigurao titulu najboljeg strijelca turnira. Za Kamerun je igrao i 42-godišnji Roger Milla. Iz skupine C napredovali su Njemačka i Španjolska. Njemačka je branila naslov prvaka, dok je Španjolska skupila talentiranu generaciju predvođenu Hierrom, Guardiolom, Goikoetxeom i Luis Enriqueom. Kući su putovale Južna Koreja i Bolivija. Snažna skupina D pokazala je da u njoj svatko može dobiti svakoga – osim Grčke koja je zabilježila sva tri poraza. Nigerija, Bugarska i Argentina imale su po šest bodova. Svi se vjerojatno sjećaju Oliseha i Okoche, kao i Stoichkova i Trifon Ivanova. Argentina je osim veterana Caniggie imala i zvijezdu u usponu Batistutu. U reprezentaciju se vratio i Maradona, međutim, pao je na doping testu i odigrao je samo prve dvije utakmice. Unatoč promjeni pravila, skupina E dala je četiri ekipe koje su skupile po četiri boda. Da stvar bude gora, svima je gol razlika bila nula, pa su tako napredovale one ekipe koje su dale više pogodaka (ali i primile). Bile su to Meksiko, Irska i Italija, dok je Norveška ispala. Italija je skupila sjajnu ekipu za prvenstvo, bili su tu Maldini, Costacurta, Baresi, Roberto Baggio i ostali. Irce je predvodio legendarni Roy Keane. U posljednjoj su skupini Nizozemska, Belgija i Saudijska Arabija osvojili po šest bodova, dok je Maroko ostao na nuli. Za Nizozemsku su već igrali neki igrači koji će na SP u Francuskoj po mnogima igrati najljepši nogomet.
U osmini finala Rumunjska je iznenađujuće s dva gola Dumitrescua i jednim Hagija izbacila favoriziranu Argentinu. Tko zna kako bi se stvari odvile da Argentinu nije potresao skandal s Maradonom. Španjolska je lako svladala Švicarsku, a Švedska Saudijsku Arabiju. Brazil se pred 85.000 gledatelja dugo mučio s domaćinom, sve dok Bebeto nije odlučio pobjednika u 72. minuti.
Slika – Bebeto
Strahovima unatoč, Svjetsko prvenstvo 1994. još danas ima najveću posjećenost po utakmici, čak 68.991 gledatelja u prosjeku. Nakon što su se provukli skupinom, Talijani su do 88. minute gubili i u osmini finala protiv Nigerije. Roberto Baggio je tada izjednačio, da bi u produžetku iz jedanaesterca odlučio pobjednika. Nizozemska je već u prvom poluvremenu odlučila utakmicu protiv Iraca, dok je Bugarska tek nakon izvođenja penala pobijedilo Meksiko.
Četvrtfinale donosi još zanimljivije susrete. Brazil je protiv Nizozemaca u 63. minuti poveo 2 – 0 i činilo se da je utakmica gotova, no Bergkamp minutu kasnije smanjuje na 2 – 1, a već u 76. minuti je 2 – 2. Utakmicu odlučuje Branco golčinom iz slobodnjaka. Italija je golovima Dina Baggia i Roberta Baggia bila bolja od Španjolske (2 – 1), Švedska je tek nakon izvođenja jedanaesteraca izbacila odličnu Rumunjsku, a za iznenađenje se pobrinula Bugarska koja je preokrenula rezultat i golovima Stoichkova i Letchkova pobijedila Njemačku.
Slika – Hristo Stoichkov
Polufinala su bila manje uzbudljiva. Brazil je golom Romarija pobijedio Švedsku, dok je Italija s dva gola Baggia bila bolja od Bugarske (2-1).
Bugarska je nakon toga i totalno razbijena u utakmici za treće mjesto (4-0). Niz taktičkih pogrešaka i vjerojatno manja motiviranost rezultirali su potopom inače odlične ekipe. Zanimljivo, te su reprezentacije na prvenstvo došle iz iste kvalifikacijske skupine, u kojoj je također bolja bila Švedska. Zbog njih na turniru nije bilo ekipe koja će za četiri godine osvojiti zlato – Francuske. Stoichkov se tako morao zadovoljiti time što je uz Salenka najbolji strijelac turnira.
Finale nije ispunilo očekivanja i dalo je tvrdu utakmicu u kojoj se ni nakon 120 minuta nisu tresle mreže. Pobjednik je odlučen nakon jedanaesteraca i sad već dobro poznatog promašaja Roberta Baggia.
Slika – Roberto Baggio i Claudio Taffarel
Brazil je uzeo četvrti naslov prvaka, a Romario ponio nagradu za igrača turnira.
(Zoran Turk)