Nakon što je Meksiko postao prva zemlja koja je dvaput ugostila Svjetsko prvenstvo, Italija je postala prva europska zemlja koja je učinila to isto. Postaviti Italiju za domaćina itekako je imalo smisla, pošto je talijanska Serie A osamdesetih godina važila za uvjerljivo najbolju ligu na svijetu s najvećim nogometnim zvijezdama. Po prvi put nakon 40 godina na prvenstvo su se plasirale i Sjedinjene Američke Države, za koje je 1988. bilo odlučeno da će biti domaćin SP 1994. Smatralo se da će tako nogomet dodatno popularizirati i doći u rang ostalih velikih američkih sportova. Projekt je to koji je započeo još Pelé, a u novije vrijeme i mnoge druge zvijezde poput Beckhama ili Henryja. To što usput zarade ogromne novce im također nije otežavajuća okolnost. Jedva se na prvenstvo plasirao i Brazil, kojem je nakon sporne utakmice s Čileom pomogla i FIFA. Posljednji je put nastupila i Jugoslavija s Hrvatskom u sastavu, baš kao i Sovjetski Savez. Velike su promjene u Europi počele rušenjem Berlinskog zida. Željezna zavjesa je pala, socijalizam je pao i to se sasvim očekivano ubrzano prelijevalo i na naš prostor. Ovo je Svjetsko prvenstvo odigrano nakon čuvene utakmice na Maksimiru, poznate po neredima i udaranju ondašnjeg milicajca od strane kapetana Dinama Zvonimira Bobana. Iako su dvije Njemačke tu već u procesu ujedinjavanja, na ovom je prvenstvu nastupila samo Zapadna Njemačka.
Sustav natjecanja je za promjenu ostao isti kao i prošli put. SAD se nije proslavio i doživio je tri poraza, dok je Italija u skupini A zabilježila sve tri pobjede. Uz Italiju, dalje se plasirala Čehoslovačka (da, i oni posljednji put u tom obliku), dok Austrija nije bila niti među najboljim trećeplasiranim ekipama. U skupini B je Kamerun odmah na startu šokirao svjetskog prvaka Argentinu predvođenu najboljim igračem svijeta i pobijedio 1 – 0. Argentina se jedva provukla kroz skupinu kao treća, iza Kameruna i Rumunjske. Sovjetski Savez završio je posljednji. Baš kao i Jugoslavija, nikad na prvenstvu nije išao više od 4. mjesta.
Slika – reprezentacija Argentina na SP 1990,
U skupini C boljima su se pokazale američke reprezentacije. Brazil je završio prvi, Kostarika druga, dok su Škotska i Švedska putovale kućama. Skupinom D dominirala je Zapadna Njemačka. Jedna vrhunska reprezentacija na ovom je prvenstvu bila jača za Jürgena Klinsmanna koji 86. nije igrao. Druga u skupini je bila Jugoslavija, koja je propustila na prvenstvu afirmirati mladu i talentiranu generaciju. Dalje se iz skupine plasirala i Kolumbija, dok Ujedinjeni Arapski Emirati nisu skupili ni bod.
Slika – Njemačka na SP 1990.
Sva tri poraza zabilježila je u skupini E i Južna Koreja, dok su u osminu finala napredovali Španjolska, Belgija i Urugvaj. Iz posljednje skupine napredovale su europske reprezentacije, Engleska, Irska i Nizozemska, dok je Egipat ispao.
U osmini finala je prvo Caniggia u 81. minuti presudio velikom rivalu Brazilu, a zatim je Jugoslavija iznenadila Španjolsku i s dva gola Stojkovića slavila 2 – 1.
Slika – Caniggia u akciji protiv Brazila
Irska je nakon izvođenja jedanaesteraca bila bolja od Rumunjske, a Italija je pobijedila Urugvaj 2 – 0. Čehoslovačka je s čak 4 – 1 razbila Kostariku, a Zapadna Njemačka 2 – 1 europskog prvaka Nizozemsku. Nizozemci su dvije godine ranije u polufinalu Eura identičnim rezultatom pobijedili Nijemce. Kamerun je definitivno bio iznenađenje prvenstva. Nakon uvjerljivih igara u skupini u osmini finala pobijedili su Kolumbiju golovima tada 38-godišnjeg Rogera Mille. Posljednji četvrtfinalist bila je Engleska koja je golom Platta u 119.-oj minuti pobijedila Belgiju.
Slika – Roger Milla na SP 1990.
Četvrtfinala su uglavnom bile tvrde utakmice. Argentina i Jugoslavija odigrale su 0 – 0, ali Argentinci su bolje izvodili penale. Ostaje zapamćeno da je Tomislav Ivković obranilo penal Maradoni. Italija je pogotkom najboljem igrača i najboljem strijelca prvenstva Schillacija izbacila Irsku, Zapadna Njemačka golom Matthäusa iz penala Čehoslovačku, a tek je utakmica Engleske i Kameruna ponudila više golova.
Iako su Englezi poveli preko Platta u 25. minuti, Kamerun je izjednačio iz penala u 61. Samo četiri minute kasnije, Kamerunci i vode! Činilo se da će se plasirati i u polufinale, međutim, osam minuta prije kraja jedanaesterac je za Englesku i Linker to pretvara u 2 – 2. Konačno, u produžetku Lineker je opet srušen u šesnaestercu i sam izvodi penal za prolaz Engleske. Od 1990. još su se dva puta afričke reprezentacije plasirale u četvrtfinale. Polufinale je još uvijek nedostižno.
Polufinala su u Italiji pružila upravo ono što se i očekivalo, tvrde utakmice. Italija je povela protiv Argentine preko Schillacija, da bi Caniggia izjednačio i odveo utakmicu na penale. Sigurnija je opet Argentina. Identično je bilo i u drugom polufinalu. Nijemci su poveli preko Brehmea, a Lineker je izjednačio. Jedanaesterce su bolje izvodili Nijemci.
Utakmicu za treće mjesto je pogotkom nakon velike greške golmana otvorio igrač koji će u punom sjaju zasjati tek za četiri godine, Roberto Baggio, da bi Englezi izjednačili preko odličnog Platta. Nekoliko minuta prije posljednjeg zvižduka Schillaci je izborio jedanaesterac i konačno sam potvrdio brončanu medalju Italije.
Slika – Salvatore Scillaci
U finalu, koje je zapravo bila repriza istog od prije četiri godine, držala se tvrda nula sve do 85. minute, kada Nijemci zabijaju iz penala za pobjedu i naslov prvaka. Prvenstvo nije ponudilo prelijep nogomet, posebno ne u drugoj fazi natjecanja . Uplakani Maradona odbio je dati ruku predsjedniku FIFA-e Havelangeu i najavio kraj reprezentativne karijere! Zanimljivo, iako se baš i nije naigrao, Robert Prosinečki dobio je nagradu za najboljeg mladog igrača turnira.
Slika – Njemačka slavi naslov prvaka
(Zoran Turk)