Ubrzo nakon prvog odigranog Svjetskog prvenstva postalo je jasno da je riječ o najpopularnijem nogometnom turniru na svijetu, pa se krenulo u organizaciju novog. Za domaćina je određena Italija. Očekivano, interes za drugo po redu natjecanje bio je kudikamo veći, pa je FIFA morala organizirati i kvalifikacije. Pravila nisu bila uređena kao danas, pa Italija kao domaćin nije imala osigurano sudjelovanje, već se također za završni turnir morala izboriti.
Srećom (dobro, vjerojatno ne samo srećom), dobila je Grčku, koja je tek nekoliko godina prije posložila svoju nacionalnu vrstu, pa pobjeda nikad nije došla u pitanje (4:0). Na žalost, nije bilo branitelja naslova Urugvaja, koji je odlučio ne putovati, baš kao što su mnoge druge europske ekipe učinile četiri godine prije. Argentina, finalist prošlog Svjetskog prvenstva, također je poslala tek svoje drugorazredne i trećerazredne igrače, pošto one najbolje, u strahu da ne ostanu igrati za lokalne klubove u Italiji, argentinski klubovi nisu puštali. Najbolji talent na svijetu dakle nije doputovao. Strah Argentinaca ne treba posebno čuditi. Ako samo pogledamo infrastrukturu ovog prvenstva bit će nam jasno da su uvjeti daleko bolji nego u Južnoj Americi. Dok se u Urugvaju igralo na samo tri stadiona, od kojih je tek jedan zbilja reprezentativan, Italija je raspolagala s čak osam njih.
Slika –Stadio Nacionale PNF u Rimu (izvor – wiki)
Tridesete su godine, kao što znamo, godine jačanja totalitarnih režima diljem Europe, tako da su brojne reprezentacije ovo natjecanje doživjele prije svega kao priliku za demonstraciju svoje nadmoći nad svima drugima. Tu je naravno prednjačio domaćin. Benito Mussolini je ovaj turnir vidio kao priliku da svijetu pokaže u kakvu je silu Italiju pretvorio.
Slika – stadion Benito Mussolini u Torinu (izvor – wiki)
Za razliku od Urugvaja gdje su na početku formirane skupine, u Italiji je 16 kvalificiranih ekipa odmah igralo u osmini finala na ispadanje. Na turniru je nastupilo 12 ekipa iz Europe – Italija, Španjolska, Francuska, Austrija, Mađarska, Čehoslovačka, Rumunjska, Švicarska, Nizozemska, Njemačka, Belgija i Švedska. Jugoslavija se nije plasirala na prvenstvo jer je u kvalifikacijskoj skupini sa Švicarskom i Rumunjskom završila kao posljednja. Po prvi put je nastupila jedna afrička reprezentacija – Egipat, ponovo su došle Sjedinjene Američke Države, a predstavnik Južne Amerike je, uz već spomenutu Argentinu, bio i Brazil.
Putovanje s drugih kontinenata se ekipama baš i nije isplatilo jer su sve navedene odigrale tek 90 minuta. U četvrtfinale su dakle prošle samo europske momčadi. Tamo je Italija bila bolja od Španjolske, Austrija od Mađarske, Čehoslovačka od Švicarske, a Hitlerova Njemačka od Švedske. Inače je tada za glavnog favorita prvenstva važila Austrija, odnosno tada popularni Wunderteam pod vodstvom trenera Huga Meisla, tada najuvaženijeg stručnjaka Europe. Nekoliko tjedana prije samog prvenstva svladali su i Italiju s 4:2.
Slika- Hugo Meisl (izvor – wiki)
Ponovo su se eto susreli u polufinalu Svjetskog prvenstva, pod jakom kišom i pred 60.000 talijanskih navijača. Blatnjav teren svakako nije koristio Austriji koja je igrala napadački nogomet s puno dodavanja. Italija to koristi i pobjeđuje 1:0, bez da je Austrija stvorila pravu priliku. Takav je rasplet, osim dizanja morala nogometašima, poslužio i kao propagandni materijal za uzdizanje vladajućeg režima.
U drugom je polufinalu Čehoslovačka s 3:1 svladala Njemačku. Austrija je nakon poraza u polufinalu izgubila i utakmicu za 3. mjesto, tako da je to prvenstvo bilo i konačni kraj ere Wunderteama.
Prije finala svojim je savjetima momčad Italije počastio i sam Mussolini, uputivši ih da igraju prljavo ako to bude potrebno. Nakon što je regularni dio završio 1:1, Italija je u produžetku zabila za pobjedu. Bio je to okršaj talijanske fizičke spreme i čehoslovačke kombinatorike, u kojoj je konačno izdržljivost prevagnula. Tako je turnir za Mussolinija i Talijane bio u potpunosti uspješan.
(Zoran Turk)
