Dva turnira dala su dva prvaka domaćina. Nakon što je Mussolini iskoristio Svjetsko prvenstvo 1934. na sličan način kao Hitler Olimpijske igre 1936, FIFA je, uoči najvećeg rata u povijesti čovječanstva, odlučila biti diplomatična. Za domaćina je s 40 od 54 glasa izglasana Francuska. Protukandidat je bila Argentina, pobjednica Copa Americe, koja se nadala da će nakon turnira u Europi isti opet preseliti u Južnu Ameriku. Kako se to nije desilo, oni su uvrijeđeni, skupa s Urugvajom, turnir ponovo bojkotirali i ponovo je prvenstvo oslabljeno za dvije najtalentiranije ekipe. Pobjednik se ovaj put, baš kao i domaćin, automatski plasirao, a Italija je nakon SP 1934. osvojila i Olimpijske igre 1936., tako da su se s pravom nadali ponavljanju uspjeha. Ovaj put nije bilo ni austrijskog Wunderteama. Iako je ta momčad već i prije bila prošla svoj zenit, nisu ni mogli nastupiti pošto ih je Hitler aneksirao. Neki su igrači, poput Sindelara, vjerojatno najvećeg igrača Austrije, odbili nositi dres Njemačke. Sindelar je godinu kasnije umro od trovanja ugljičnim monoksidom. Iako je smrt proglašena nesretnim slučajem, sumnja se da je riječ o ubojstvu. Britanske su reprezentacije ponovo pozvane da sudjeluju i ponovo su odbile. Zanimljivo, Engleska je četiri godine prije pobijedila prvaka svijeta Italiju.
Slika – poster Svjetskog prvenstva 1938. (izvor – flickr)
Turnir je, kao i onaj 1934., ponovo krenuo od osmine finala. Igralo se u devet gradova i na deset stadiona. Lyon je, zbog povlačenja Austrije, ostao bez svoje utakmice. Iz Južne Amerike ovaj put došao je samo Brazil, po prvi je put nastupila Kuba, kao i država prethodnica današnje Indonezije – Nizozemska istočna Indija. Europa je dala čak 13 od 16 ekipa. Jugoslavija se ponovo nije kvalificirala. Iako je Jugoslavija drugu utakmicu kvalifikacija dobila Poljsku s 1:0, kako je prvu izgubila s čak 4:0, na prvenstvo su putovali Poljaci.
Slika – detalj s utakmice Brazil – Poljska (izvor – wiki)
U četvrtfinale Svjetskog prvenstva prošli su Italija, Francuska, Brazil, Čehoslovačka, Mađarska, Švicarska (koja je dobila Njemačku), Švedska i iznenađujuće – Kuba. Kubanci su se vrlo brzo i oprostili, izgubivši u četvrtfinalu od Švedske s čak 8:0. Mađarska je dobila Švicarsku, Brazil je prošao kraj Čehoslovačke, no najzanimljivija utakmica četvrtfinala bila je između domaćina Francuske i Italije. Italija je šokirala 58.000 gledatelja u Parizu i relativno lako prošla u polufinale.
Tamo ih je čekao Brazil, koji je taktiku gradio na stalnom udvajanju najboljeg talijanskog igrača Piole. To im se baš nije isplatilo jer se pokazalo da su Talijani jako dobri i bez njega. Italija je povela u 55. minuti, a kasnije su Brazilci upravo na Pioli skrivili kazneni udarac. Italija je povela 2:0. Brazilci su do kraja utakmice uspjeli samo smanjiti rezultat na 2:1. U drugom je polufinalu Mađarska lako svladala Švedsku s 5:1. U utakmici za 3. mjesto je Brazil, danas najtrofejnija nogometna reprezentacija, osvojio svoju prvu medalju na Svjetskom prvenstvu. Svladao je Švedsku 4:2.
Slika – Italija slavi naslov prvaka (izvor – wiki)
Italija je dokazala svoju dominaciju i u finalu, svladavši Mađarsku istim rezultatom kao i Brazil Švedsku. Godinu nakon toga u Europi je počeo rat koji će na neko vrijeme zaustaviti ovo natjecanje. Iako su u to vrijeme na putu popularizaciji nogometa stajali brojni tehnički, administrativni, financijski, a konačno i politički problemi, pokazalo se da su ta prvenstva tridesetih godina bila dovoljna da započne tradicija danas najpopularnijeg sportskog natjecanja.
(Zoran Turk)
Slika – Mussolini s igračima prvaka svijeta Italije (izvor – Clemente Angelo Lisi, A History of The World Cup 1930 – 2010., 2011., str. 42)