Svjetska prvenstva u nogometu – Engleska 1966.

Konačno je i „zemlja koja je izmislila nogomet“ dobila tu čast da bude domaćin Svjetskog prvenstva. Inače se taj završni turnir po ničem nije posebno razlikovao od prošlog, osim što je po prvi put televizijski prijenos bio u boji – naravno, za one koji su imali televizore u boji. Nije očekivano da nešto u Engleskoj prođe bez drame, pa je tako i trofej ukraden 3 mjeseca prije prve utakmice. Konačno ga je u London gardenu pronašla neka policijska džukela, omotanog u novine i skrivenog u grmlju. Naravno, to je dokazalo učinkovitost Scotland Yarda. Inače, tada je još službeni bio trofej Julesa Rimeta, nazvan po predsjedniku FIFA-e i inicijatoru prvog Svjetskog prvenstva. Korišten je posljednji put 1970., na sljedećem je prvenstvu zamijenjen novim.

Slika – trofej Julesa Rimeta (izvor – wiki)

Obrana je dominirala prvenstvom, što je samo nastavak trenda s prošlog. Nerijetko je ta obrana postajala i opasna po same napadače, jer ponekad obrambeni igrači ne bi birali sredstva kojima su stizali do cilja. Iz prve su skupine u četvrtfinale prošli domaćin Engleska i Urugvaj, dok su se oprostili Meksiko i Francuska. U drugoj je također najbolja bila europsko – južnoamerička kombinacija i dalje prolaze Zapadna Njemačka i Argentina, dok ispadaju Švicarska i Španjolska.

Slika – detalj s utakmice Zapadna Njemačka – Argentina

Treća skupina donosi najveće iznenađenje. Tamo se natjecao i uzastopni prvak s prvenstva 58. i 62., reprezentacija Brazila, međutim, oni iznenađujuće ispadaju od Mađarske i Portugala. Posebno je revoltiran bio Pelé, koji je i sam imao problema s ozljedama zbog silnih udaraca koje je primao od obrambenih igrača. Najavio je da se više ne misli natjecati na Svjetskom prvenstvu. Najbolji su igrači doista bili nezaštićeni tada, ali treba i priznati da je popratna ekipa oko Peléa već bila poprilično u godinama, a vjerojatno i upitne motivacije.

Slika – Pelé nakon ispadanja (izvor – Clemente Angelo Lisi, A History of The World Cup 1930 – 2010., 2011., str. 113.)

Tako se u najveću zvijezdu prvenstva prometnuo Portugalac Eusebio. I posljednja je skupina donijela iznenađenje. Iako je Sovjetski Savez očekivano prošao u četvrtfinale, nitko prije prvenstva nije vjerovao da bi mu se mogla pridružiti Sjeverna Koreja. Posebno kad znamo da su u skupini još Italija i Čile, brončani s posljednjeg Svjetskog prvenstva . Kako je već u prvoj utakmici Italija dobila Čile, očekivalo se da će oni proći u četvrtfinale, no u posljednjoj utakmici im Pak Doo – ik zabija za pobjedu Sjeverne Koreje. To je ime pratilo i trenera i igrače Italije čitavu njihovu karijeru. Zanimljivo, sličnu će traumu proživjeti i 32 godine kasnije, samo ovaj put od Južne Koreje.
U četvrtfinalu se nastavilo s mesarskim nogometom. Već je utakmica između Engleske i Argentine bila prepuna tenzija, koje su prerasle u čitavu sapunicu kad je Antonio Rattin dobio crveni karton, pa odbijao napustiti igralište. Na kraju su intervenirali svi redari i policija, a Englezi iskoristili situaciju za tijesnu pobjedu od 1 -0. Portugal je u vrlo atraktivnoj utakmici ipak očekivano pobijedio Sjevernu Koreju s 5-3. Drama se odvijala i na utakmici Zapadne Njemačke i Urugvaja. Čak su dva igrača Urugvaja isključena, što je Njemačka naravno iskoristila i dobila s čak 4 – 0. U okršaju reprezentacija istočnog bloka Sovjetski Savez je s 2 – 1 pobijedio Mađarsku. Oba su gola Sovjeta bila plod velike greške obrambenog igrača, što je naravno potaknulo sumnje da je utakmica namještena. Tko zna, možda se mađarskim braničima nije nastavljala nogometna karijera u Sibiru.
Polufinale je donijelo dva zanimljiva susreta. Englezi su ipak dobili Portugal i odličnog Eusebija 2 – 1, a istim su rezultatom i Nijemci dobili Sovjetski Savez. U utakmici za treće mjesto slavio je Portugal, a Eusebio je odnio nagradu za najboljeg strijelca turnira, s čak 9 pogodaka.

Slika – Eusebio (izvor – wiki)

Finale je, za razliku od ostatka turnira, bilo prava poslastica za gledatelje. Osim onih na stadionu, utakmicu je pratilo i 400 milijuna ljudi diljem svijeta. Čak 6 golova i nestvarnih 80 (!) udaraca prema golu obje ekipe. Regularni je dio završio izjednačeno 2 – 2, a u produžetku je Engleska povela golom koji je još danas predmet rasprave. Ja bih rekao da nije. Ipak, Englezi potvrđuju pobjedu i zabijaju još jedan za ukupnih 4 – 2. I tako je zemlja nogometa osvojila svoj prvi i za sada jedini (tako će, nadajmo se, i ostati) naslov prvaka svijeta. Od tada, uglavnom su neuspješni. Doduše imaju jedno 4. mjesto na SP 1990., ali daleko je više ispadanja i blamaže. Bobby Charlton proglašen je najboljim igračem prvenstva, a Franz Beckenbauer najboljim mladim igračem.

Slika – Kraljica Elizabeta daje trofej pobjednika kapetanu Engleske Bobbyu Mooreu

(Zoran Turk)