Kada je 1966. odlučeno da će domaćin Svjetskog prvenstva 1978. biti Argentina, nitko nije računao da će državom vladati vojna hunta Jorgea Videle. Velike zvijezde poput Cruyffa i Breitnera propustile su Svjetsko prvenstvo upravo u znak protesta prema Videlinu režimu. Doduše, priča se da je Cruyffu režim poslužio kao izlika, a da je pravi razlog ležao u ljubomornoj ženi koja se bojala da će popularni Nizozemac ponoviti nedolične avanture iz Zagreba dvije godine ranije. Ipak, kako je Argentina zbog političke situacije bila pod dodatnim povećalom, potrudili su se svijetu prezentirati lijepu sliku svoje zemlje i velika su sredstva potrošena na organizaciju završnog turnira. Samo je na gradnju tri reprezentativna stadiona utrošeno 700 milijuna dolara. Ovo je prvenstvo bilo i dodatni iskorak u marketinškom smislu. Logo prvenstva i majice s logom nalazile su se svugdje. Što se osiguranja tiče, netom prije prvenstva u bombaškom je napadu ubijen policajac, tako da se ponovila priča s Njemačkom 1974., gdje su prije svake utakmice bile stroge kontrole.
Kao i na svakom prošlom prvenstvu, broj sudionika u kvalifikacijama rastao je, pa ih je ovaj put bilo 99. Jugoslavija se nije uspjela kvalificirati.
Sustav natjecanja ostao je nepromijenjen u odnosu na 1974. Već je prva skupina dala niz zanimljivih susreta. Od domaćina Argentine se naravno nije očekivalo ništa manje od naslova, pa je poraz u skupini od Italije bio popriličan šok. Ipak, plasirali su se dalje i jedni i drugi, dok su Francuska i Mađarska završili natjecanje.
Slika – reprezentacija Argentine na SP 1978. (izvor – wiki)
Aktualni prvak, Zapadna Njemačka, nije bila baš uvjerljiva u skupini. Ipak, izjednačeni rezultat s Poljskom i Tunisom i pobjeda nad Meksikom bili je dovoljan za prolazak. Dalje se plasirala i Poljska, i to kao prva u skupini. Treću su skupinu ispred Švedske i Španjolske osvojili Brazil i Austrija. Ovo je bilo i prvo prvenstvo Zica, predvodnika jedne nove generacije Brazila, generacije koja je po mnogim ljubiteljima ovog sporta igrala najljepši nogomet ikad – međutim, nikada nisu bili svjetski prvaci.
Slika – Zico u dresu Udinesea (izvor – wiki)
Iz posljednje su skupine u drugu fazu natjecanja prošli Peru i Nizozemska, dok su ispali Škotska i Iran. Nizozemska bez Cruyffa nije baš bila glavni favorit, no to je i dalje odlična ekipa.
To su vrlo brzo i dokazali u skupini drugog kruga. Prvo su s 5 – 1 dobili Austriju, da bi nakon toga dva puta stizali prednost Zapadne Njemačke i odigrali neodlučeno. U posljednjoj su utakmici skupine pobijedili Italiju s 2 – 1 i tako izborili veliko finale, dok je Italija poslana u borbu za treće mjesto.
Druga završna skupina bila je još napetija i zapravo pokazala sve mane ovakvog sustava natjecanja. Brazil i Argentina su imali isti broj bodova, međutim, Argentinci su u zadnjem kolu protiv nemotiviranog Perua nabili veću gol razliku i samo na temelju toga se plasirali u finale. Još su k tome imali tu prednost da su točno znali koliko im golova treba, pošto je Brazil svoju posljednju utakmicu završio sat vremena prije nego su Argentinci krenuli s centra.
Brazil je na kraju uspio osvojiti broncu pobijedivši Italiju 2 – 1, a finale je donijelo susret Argentine i Nizozemske, finalista prošlog prvenstva i momčadi koja je izrazila najveći prosvjed zbog Videlina režima. I prije same utakmice tenzije su bile na vrhuncu.
Slika – finale Nizozemska – Argentina (izvor – wiki)
Argentinci su poveli golom Kempesa, da bi Nizozemci osam minuta prije kraja izjednačili preko Nanninge i odveli utakmicu u produžetak. Pred gotovo 72.000 argentinskih navijača prvo Kempes zabija za vodstvo svoje momčadi, a pet minuta prije kraja drugog produžetka Bertoni potvrđuje prvi naslov prvaka Argentine.
Slika – Mario Kempes u finalu (izvor – wiki)
Jasno, takav je rasplet bio povoljan i za režim Videle u jednakoj mjeri kao što je naslov prvaka 1938. bio povoljan za režim Mussolinija. Nogometni uspjesi nacionalnih sastava ili klubova izazivaju kod svih navijača ogromno veselje i ponos, što se, na žalost, nerijetko koristi i kao oružje političkih struktura.
Slika – Daniel Passarella slavi naslov svjetskog prvaka (izvor – wiki)
(Zoran Turk)