Odabrano rješenje novog stadiona u Maksimiru izazvalo je val izrazito
negativnih reakcija građana i navijača. Pokrenute su i peticije kojima
se traži preispitivanje odluke. Žiri kao da nije bilo briga što
nogometni stadion ima vrlo jasnu primarnu svrhu. Stadion nije tu da bi
bio spomenik Vladimiru Turini, arhitektima koji su ga projektirali, a
posebno ne žiriju koji ga je odabrao, nego da se na njemu igraju
nogometne utakmice.
Jedna od bitnih stvari koju i sama FIFA posebno ističe jest akustika
stadiona:
Ona nije ukras, nego važan dio atmosfere utakmice i način na koji
publika kao dvanaesti igrač može utjecati na ono što se događa na
terenu, a u 178 stranica spominje se jednom:
OPISNE OCJENE I GRAFIČKI PRILOZI NATJEČAJNIH RJEŠENJA.
https://app.filemail.com/d/pmyvcprmabweisq
Ignorirajući zagrebačku klimu, neki članovi žirija klasične zatvorene
stadione posprdno nazivaju „krafnama” i „palačinkama”. Velik dio
nogometne sezone igra se tijekom jeseni, zime i proljeća, kada kiša,
snijeg, hladnoća i vjetar nisu iznimka. Čak i u rujnu nakon zalaska
sunca, uz vjetar, na stadionu može biti vrlo neugodno hladno. FIFA
izričito upozorava da pri projektiranju krova treba uzeti u obzir
lokalnu klimu i vjetrom nošenu kišu, jer gledatelji mogu pokisnuti i
znatno ispod ruba krova.
FIFA FOTBALL STADIUMS GUIDELINES – ROOF.
https://publications.fifa.com/de/football-stadiums-guidelines/general-process-guidelines/design/roof/
A onda su tu i ulazi na tribine. Na mjestima najbližima terenu, koja su
među najatraktivnijima i komercijalno najvrjednijima na stadionu,
pobjedničko rješenje smješta velike ulazne otvore. Teško je ne zapitati
se je li pri projektiranju ovog stadiona uopće dovoljno razmišljano iz
perspektive ljudi koji će ga stvarno koristiti.
Korisnici stadiona, osim nogometaša, prije svega će biti nogometni
navijači. Od devetero članova žirija jedino Zvonimir Boban iza sebe ima
profesionalno iskustvo u nogometu. No i njegovo je iskustvo stadiona
najvećim dijelom iskustvo igrača, nogometnog dužnosnika i gosta, a ne
običnog gledatelja koji godinama sjedi na tribini po kiši, hladnoći i
vjetru.
Za ostalih osam članova bilo bi zanimljivo znati koliko su nogometnih
utakmica i velikih europskih stadiona uopće doživjeli upravo iz
perspektive tog primarnog korisnika, navijača. Kad je riječ o praktičnom
iskustvu stadiona iz perspektive navijača, vjerojatno bi mnogi
dugogodišnji članovi BBB-a ili Uvijek vjerni imali što naučiti članove
žirija.
A kada nam se kao konačni argument ponudi „struka”, valja podsjetiti da
ni stručnost struke ne smije biti izvan propitivanja. Pogotovo u gradu
čije je današnje urbanističko i arhitektonsko stanje dobrim dijelom
rezultat odluka iste te struke.
Ovaj izbor nije samo arhitektonski promašaj, nego i ogledalo stanja duha
ljudi koji danas vode Zagreb. Beč, Bratislava i Varšava smiju se
razvijati, graditi moderno i gledati naprijed. Jedino Zagreb ostaje
zarobljen u sivilu komunističkog nasljeđa, betonu, brutalizmu i
crno-bijelim fotografijama, kao da mu je zabranjeno sanjati veće od
onoga što je već imao.
Uporno se njeguje ideja Zagreba kao betonskog grada zauvijek
zaglavljenog u 1970-ima i 1980-ima, nalik muzejskom postavu nekog
istočnonjemačkog grada kojeg više nema. Goli beton, grafiti, asimetrija,
zapuštenost i dotrajalost prečesto se romantiziraju kao autentični
simboli Zagreba, iako građani s pravom očekuju grad koji se razvija
prema suvremenim europskim standardima.
Nostalgija za brutalizmom i arhitekturom socijalističkog razdoblja
toliko je prisutna da se i kod stadiona na koji Zagreb čeka desetljećima
ponovno nameće pitanje je li arhitektonska priča postala važnija od
njegove osnovne funkcionalnosti. Valjda je važnije kako će stadion
izgledati na crno-bijeloj fotografiji nego kako će se na njemu osjećati
desetci tisuća ljudi koji će ondje stvarno gledati utakmice.
Stav je Domovinskog pokreta Grada Zagreba da prije konačne odluke treba
provesti savjetodavno elektroničko izjašnjavanje građana, pri čemu bi, s
obzirom na model financiranja projekta, glasovi građana Zagreba nosili
50 posto težine, a glasovi građana ostatka Hrvatske drugih 50 posto.
Zagreb zaslužuje stadion za navijače, a ne za žiri.
Foto: Screenshot, ilustracija
Domovinski pokret Grad Zagreb
