Miljenko Dovečer jedno je od najpoznatijih imena međimurskog i hrvatskog nogometa. Ovaj diplomirani ekonomist i prvi diplomant Nogometne akademije HNS-a čitav svoj život posvetio je „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ te u ovom sportu uspješno egzistira više od 40 godina.
Počeo je u matičnom klubu Graničaru iz Novakovca no kao izraziti talent s nepunih 17 godina odlazi u Polet iz Pribislavca za koji igra u tadašnjoj vrlo jakoj zagrebačkoj zoni. Ubrzo prelazi u čakovečki MTČ gdje ostavlja neizbrisiv trag, a najbolje igračke godine provodi u NK Varteksu iz Varaždina koji je tada član 2. lige bivše države.
Uz nogomet uspješno završava fakultet, a nakon prestanka aktivne igračke karijere posvećuje se trenerskom poslu. Uz treniranje jedan je od prvih polaznika Nogometne akademije HNS-a, a ostati će zapamćen po tome što je prvi dobio cijenjenu diplomu, naravno s odličnim ocjenama. Danas posjeduje UEFA Pro licencu, sportski je direktor NK Međimurja iz Čakovca, a taj je klub uz NK Čakovec uspješno vodio kao trener u nekoliko prvoligaških sezona. Skaut je NK Rijeke i individualni trener nadarenih mladih nogometaša.
Uz sve ove obaveze našao je i vremena da trenira NK Bratstvo iz Jurovca s kojim se borio rame uz rame sa Sokolom iz Vratišinca za prvo mjesto u 2. ML. Naše prvo pitanje bilo je upravo o tome.
Gospodine Dovečer, sada ste već bivši trener Bratstva jer koliko nam je poznato u nedjelju ste nakon poraza od D. Koncovčaka podnijeli neopozivu ostavku. Što je tome razlog?
„Na zamolbu mog dobrog prijatelja Davora Pleše prihvatio sam treniranje kluba iz Jurovca nastojeći da im pomognem da se plasiraju u viši rang takmičenja. Spletom raznih okolnosti izgubili smo od direktnog rivala za prvo mjesto Sokola na domaćem terenu, a sada isto tako od davljenika D. Koncovčaka s čime smo se oprostili s vodećom pozicijom koju smo dugo držali. Do svega ovoga najviše je donijela nemogućnost treniranja većine igrača, što zbog posla ili drugih razloga, pa na treninzima nisam mogao puno toga uraditi ili uvježbati. Bez obzira što je „Bratstvo“ mali klub iz malog mjesta u njega sam uložio cijelog sebe te ih nastojao pripremiti i trenirati kao da vodim prvoligašku momčad. No u ovakvim sredinama teško je to postići iz raznih razloga, a neke sam naveo. Do kraja prvenstva ostalo im je još 4 kola i uz neki kiks Sokola, u što baš ne vjerujem, ostaje im ipak mala nada da se propušteno može nadoknaditi. Moram reći da su me svi u Jurovcu izvanredno primili, stekao sam puno novih prijatelja, a zauzvrat dao sam svoj maksimum u tim limitiranim uvjetima. Postupio sam odgovorno i dao ostavku, a svim ljudima s kojima sam radio, igračima i navijačima zahvaljujem na podršci, lijepim uspomenama i nadam se da će u dogledno vrijeme ostvariti svoje ciljeve i ambicije.“
Od 2013. godine skaut ste NK Rijeke, pratite mlade igrače i talente s ovog „bazena“. Koliko ste nadarenih igrača „otkrili“ i proslijedili u Rijeku?
Ovaj posao pričinjava mi veliko zadovoljstvo. Pomagati mladim igračima i omogućiti im odlazak u prvoligašku sredinu, sada prvaka Hrvatske, nije mala odgovornost jer rezultat toga puno govori o meni i igračima koje sam doveo u Rijeku. Mnogi od njih potpisali su profesionalne ili stipendijske ugovore i pred njima je lijepa budućnost. Spomenuo bih Mihaela Rebernika (1996.), Marka Šarića (1997.) Daria Vizingera 1998.), Mateja Vuka, Denisa Bušnja, Josefa Kuqia (2000.) i Karla Senčara (2002.)
Perspektivnim igračima pomažete i na druge načine. Tako ste prošle godine u talijanski prvoligaš Atalantu odveli Središćanca Luku Liklina i Frana Krištofića, mlade kadete iz Slaven Belupa.
„Atalanta iz Bergama je je uz Udinese jedan od najvećih svjetskih „rasadnika“ i proizvođača mladih igrača. Ima dva kampa s 10 igrališta u kojima se nalaze nogometni talenti iz čitavog svijeta. Luku i Frana nisam vodio na nikakvu probu već da osjete rad u ovoj velikoj školi, ali i da vide gdje se nalaze u usporedbi sa svojim vršnjacima. Tamo su bili četiri dana, trenirali i odigrali jednu utakmicu. U povratnoj informaciji koju sam dobio od Cesare Bortolottia stoji da su izuzetno zadovoljni s onim što su naši mladići pokazali i što im je žao da zbog objektivnih okolnosti nisu mogli ostati. Također mi je rekao da su na njihovom spisku i da će ih redovito pratiti i rado uzeti kada se ispune uvjeti za to. Kakvi su to talenti govori i činjenica da su kao mlađi igrači (2001.) igrali za stariju generaciju kadeta Slaven Belupa u 1. HNL.
I za kraj bih rado dodao da sam se sa kolegom Željkom Orehovcem, koji je tamo bio zajedno sa mnom, na jednom od treninga susreo sa Edoardom Rejom, bivšim trenerom Hajduka u doba kada sam trenirao NK Međimurje te smo odigrali nekoliko prvoligaških utakmica. Reja me se s oduševljenjem sjetio, a ja sam mu rekao da mi je još „dužan“ za bod koji smo „pustili“ Hajduku u jednom susretu.
(R. Tomanić, foto Tin Tomanić, arhiva Miljenka Dovečera)
