Sedamnaestogodišnji Luka Liklin (2001.) je mladi perspektivni sportaš koji je od NK Rudara iz Murskog Središće pa NK Varaždina došao do prvoligaša NK Slaven Belupo iz Koprivnice u čijem dresu ponosno igra i daje maksimum od sebe, a u nastavku nam otkriva kako se rodila njegova ljubav prema nogometu i koje su mu vizije za buduću karijeru.
Kada si se prvi put zaljubio u loptu?
Moja ljubav prema nogometu i prema lopti započela je sa šest godina kad sam loptu dobio kao poklon za rođendan. Mama i tata mi još i dan danas govore da sam bio tako povezan s tom okruglom stvarčicom da sam čak “spavao” s njom. Dok sam s loptom, osjećam se slobodno i lopta i nogomet su moj način izražavanja, ali s druge strane i terapija. Ako me ikad nešto muči, uzmem loptu i odem na igralište i tih dva sata, koliko sam ja na igralištu, zaboravim na sve probleme, u tom trenutku i samo vidim loptu i cijelo igralište samo za mene. E baš tad mi je, kako se kaže, srce na mjestu.
Koje osobe su najviše utjecale na tebe?
Prvenstveno, najviše su na mene utjecali moji roditelji jer su se jako žrtvovali i još se naravno žrtvuju za mene i vjeruju da ću uspjeti. Puno puta nisam imao kako doći na trening jer mi je trebalo pola sata do treninga s autom, a u tom trenutku ga nismo imali ili pak gorivo za auto. Mama i tata dali su zadnje novce za gorivo da mogu mene odvesti na trening. Neizmjerno sam im zahvalan i nadam se da ću im jednog dana sve to vratiti. Moj tata bio je jako dobar nogometaš i očito imam nešto nasljedno. Nogomet je meni u krvi kako bi se reklo. Također moj brat mi je velika motivacija. A znate zašto? E pa zato što on u meni vidi svog uzora i idola i ja se trudim da budem što bolji kao nogometaš i kao čovjek i da takav postane moj brat koji mi jako fali kad nisam doma s njim. Smatram da i treneri imaju jako veliku ulogu u razvoju nogometaša. Želio bih se, do sad, zahvaliti svim trenerima koji su me vodili kroz dosadašnju karijeru, ali istaknut ću moja posebna dva trenera iz Varaždina. Mario Kovačević i Boško Čečura. Oni će mi zauvijek ostati u sjećanju jer su mi dali veliku slobodu na terenu, još me više zbližili s nogometom i naučili me kako da uživam u igri. Jednom prilikom mi je trener Mario rekao: “Luka, samo se opusti i uživaj u igri.”
Izdvojio bih 3 jako važne osobe koje su bile uz mene i još su uz mene dok sam tu u Koprivnici. Teta Nada koje se brine o meni, moj najbolji prijatelj Arijan i moja jako dobra prijateljica Lucija. Teta Nada se jako žrtvovala za mene. Na primjer ona je po noći ustajala da meni opere stvari za sutrašnji trening. S Arijanom imam poseban odnos. On i ja smo kao braća, a još smo k tome i cimeri. Imam osjećaj ko da mu mogu sve reći i da mu mogu povjerit sve svoje tajne, a da on neće nikom to govorit. I na kraju Lucija. Ona je cura koja me naučila kako se nositi sa životom i s preprekama koje mi život daje. Naučila me kako da se izborim za sebe i na kraju učinila me boljim nogometašem i boljim čovjekom.
Koji događaji iz početka kad si tek počeo u NK Slaven Belupo su ti se najviše urezali u pamćenje?
Izdvojit ću dva događaja koji su mi ostali u sjećanju iz početka u Slaven Belupu. Prvi je utakmica protiv Hajduka na Poljudu. Nažalost, izgubili smo 2:1, ali odigrao sam odličnu utakmicu i baš sam se osjećao snažno, poletno i dominantno tijekom igre. Poslije utakmice čuo sam jako puno pohvala i obećanja od strane splitskog trenera, koja nažalost nisu na kraju ispunjena, ali svaka pohvala meni je dodatni motiv za daljnji rad.
Drugi događaj je utakmica na Nike Premier Cupu turniru u Koprivnici. Igrali smo protiv Virovitice, pobijedili minimalnim 1:0 i zabio sam gol s 20 metara u lijeve rašlje. To mi je također bio prvijenac u dresu Slaven Belupa pa ću zato pamtiti taj gol i tu utakmicu cijeli svoj život. Ta pobjeda vodila nas je u finale u kojem smo pobjedili Varaždin 5:0 i još jednom sam bio na listi strijelaca.
Tvoja najdraža utakmica i turnir?
Moja najdraža utakmica definitivno je protiv Ždralova u Čakovcu. Imao sam neke adidas kopačke, ali cijele poderane. Tata mi je prije utakmice rekao: “Ajde sine izdrži još ovu jednu utakmicu pa ćemo otići po nove u dućan.” Utakmica je završila našom pobjedom 7:0 i zabio san 5 golova sa poderanom kopačkom, ha, ha.
Turnir koji ću pamtit cijeli svoj život je selektivni turnir u Velikoj. Trajao je 4 dana i u tih 4 dana odigrali smo 5 utakmica. Također, na tom turniru bio sam kapetan i “cener”. Turnir za nas, kao ekipu, nije dobro završio jer smo završili na zadnjem mjestu, ali za mene osobno je. Nakon tog turnira dobio sam poziv za reprezentaciju Hrvatske i još sam čuo da su me neki ljudi na tribinama uspoređivali sa našim današnjim hrvatskim kapetanom, Lukom Modrićem. Stvarno, neopisiv i jedan predivan osjećaj za nogometaša.
Tvoje vizije za budućnost?
Mislim da ne treba gledati predaleko u budućnost jer ne znaš što ti se sutra može desiti, ali vjerujem u sebe da ću daleko dogurati i da ću ostvariti ono što sam si zamislio. Isto tako vjerujem i uvjeren sam u to da bez teškog rada nema ništa. Talent je u nogometu 10%, a volja, želja i težak rad su ostalih 90% i tog se naravno držim. Cilj mi je da na svakom treningu dam 110% svojih mogućnosti i da se onda to odrazi na utakmici i svaki igrač je bar jednom čuo ovu rečenicu: “Treniraj teško da bi igrao lako.”
Naravno, ako hoćeš postati nešto više od prosječnog nogometaša, jedan trening u danu nije dovoljan.
Kojega pravila se pridržavaš prije svakoga treninga i tvoj savjet za ostale?
Uvijek prije treninga si jedno 10 puta u glavi ponovim ovo: “Ja to mogu, ja to hoću, ja to budem.” Pod tim mislim da ću odraditi odličan trening, da ću tog dana biti najbolji što mogu i da ne smijem stati i potonuti nakon neke pogreške, nego samo još jače i više raditi.
A ovo je moja poruka za ostale… Nogomet je jedna samodisciplina koja te oblikuje i stvara kao osobu, čovjeka gdje naučiš kako funkcionirati u timu, pod pritiskom, kako se nositi s porazom. To su stvari koje treba doživjeti, preživjeti i naučiti kroz godine. Godine dok se drugi vršnjaci bezbrižno okolo zabavljaju, ja sam svoj život zamislio na teži i borbeniji način. Naravno, nekad mi se čini da odem dva koraka naprijed, tri nazad, ali eto moja motivatorica Silvija bez koje jednostavno to ne bi bilo to, me vodi kroz sve. Idemo do cilja, polako, ali sigurno uz Božju pomoć.
I na kraju rekao bih svim nogometašima da se samo opuste i uživaju u igri i baš tad će postati najbolji jer će voljeti ono što rade.
(Ivana Radiković, foto: arhiva LL)
