Početkom 90-ih u Mursko Središće su iz BiH, točnije iz Banovića stigla dva brata, Davor i Dalibor Dvanajšćak. Tada još dječaci, počeli su trenirati košarku u Modeksu, a svojim odličnim igrama ostavili su neizbrisiv trag u središćanskoj i međimurskoj košarci te su definitivno jedne od legendi kluba. Evo što je mlađi, Davor rekao o vremenima provedenim u klubu povodom 40 godina košarkaškog kluba Rudar.
“Za Partizanom” tako smo ga zvali, naš košarkaški teren. Iz BiH smo otišli 1991. samo na par mjeseci dok se rat ne završi i nikada se nismo vratili. Svoja najljepša i prva ozbiljnija sportska sjećanja vežem za Međimurje i meni tada potpuno nepoznati jezik „međimurski“. Koliko god sam u početku malo razumio sve one koji se nisu trudili da ga prilagode jeziku koji se priča u ostatku Hrvatske, toliko sam ga opet odlično razumio kad smo ga pričali na košarkaškom terenu. Košarka je pričala sve svjetske jezike i košarka je pomogla mom prilagođavanju gradu na Muri i stjecanju novih prijateljstava. Ali nigdje na svijetu nije bilo više komaraca nego za Partizanom ali ni to, nas mlade i pune života i želje za uspjehom, nije ometalo u našim teninzima i druženju.
Mala prostorija Modeksa u koju smo jedva svi uspjeli stati kada su se održavali sastanci kluba i danas se čini kao svetište, raj za moje, tada još dječje oči. Trofeji za koje sam se nadao da će nekad nositi moje ime, crno-bijele slike osnivača kluba i utezi od betona, Stankovo (Tuksar) omiljeno oružje nekada.
Svoje prve košarkaške korake vežem uz Sašu Repalusta, mog tadašnjeg trenera, nekadašnjeg prvoligaškog igrača. Bilo je zadovoljstvo učiti od najboljih.
Često se sjetim zimskih turnira u Čakovcu, uzor su nam bili Masa, Grča i Cipi. Tada smo još bili premladi da bi dobili šansu koja bi trajala dulje od pet-deset minuta, točnije minutu-dvije sa loptom u ruci.
Trebalo je raditi uporno i svakodnevno. Ali učili smo i trudili se pohvatati Cipijev „fol kroz noge protivniku “ , Grčine „kukove“, Kalimerova dodavanja u stilu Magica Jonhsona. Uživali smo i učili, radovali se svakom novom treningu.
Omladinski uspjesi su počeli kada se klubu pridružio Branko Damjanović, zvani Braco, čovjek koji je kao i svi ostali u ovome klubu, radio samo srcem bez ikakvih novaca i sponzora.
Uvijek smo znali kada je došao, bio je jedinstven dolazeći na treninge sa crnim kombijem. Započeli smo sa večernjim treninzima u „Štalici“ (tako su svi košarkaši Modeksa od milja zvali staru dvoranu kraj graničnog prijelaza) pet puta tjedno.
Braco mi je nakon kraćeg vremena postao kao otac, prijatelj i idol.
Vodio je naš klub (Stivija, brata Dadu, Hrena, Soldata, Varšiće, Srneca, Julču i ostale) do završnice državnog prvenstva. „Gazili“ smo gradove kao što su Križevci, Koprivnica, Bjelovar i Varaždin.
Prva poluzavršnica Juniorskog prvenstva Hrvatske u Slavonskom Brodu, bila je nešto posebno. Mjesto je vrvilo od košarkaša i navijača/ica. Svi su nas znali i svi su znali naše brojeve, mene su po cesti zvali „petica, ej jesi ti petica?“. Sjećam se da sam slučajno pogledao kroz prozor i vidio mog suigrača Juru Soldata kako šeta cestom pored hotela, a oko njega se vrtilo šest cura, nisam znao ni sam šta bi od sreće, imao sam tada svega 16 godina i toliko fanova, još važnije navijačica.
Igrali smo protiv Anzulovića, Kusa, Bagarića, Giričeka, Sesara, Golemca (kasnije svi reprezentativci Hrvatske, a neki kao Bagarić i Giriček igrali su i NBA ligu). Čuvali smo mi dječačići te divove bez obzira što su bili puno krupniji od nas ali i stariji. Mislim da su svi bili rođeni tri godine prije nas jer kad smo ih po hotelima pitali koje si godište svi su se smijali i govorili ne znam. Mi smo se borili kao divovi jer nam je Braco rekao da su naša srca veća, baš zato jer smo manji od njih. Te riječi nikad neću zaboraviti.
Svi su nas otpisali od samoga početka pa smo igrali bez straha, barem ja… Nekima nije bilo svejedno. Bez obzira na rezultate igrali smo svaku tekmu kao da je zadnja. Nekad sam mislio da je Braco vidovit. Znao je reći ”Davore, broj 12 će te faulirati pet sekundi prije kraja, čekaj faul i pucaj bacanja, pobijedit ćemo”. Tako je i bilo, još kao djete sam vjerovao da zna šta radi u svakome trenutku utakmice. Pušio je crveni Marlboro i to jedno tri kutije na dan. I danas se tome čudim… Takav sportski tip.
Nikad neću zaboraviti kako smo bili fizički jaki i kako me nikad tada ništa nije bolilo u životu. U isto vrijeme smo imali fenomenalnu prvu momčad s kojom smo putovali po cijeloj sjevernoj Hrvatskoj i pobjeđivali, svađali se, tukli i grizli zajedno. Kalimero, Vugli, Repalust Zoran, Dado, Dado Varga, Meho (Tomica Rihtarec), Tvrtko, Rodek, Stanko, Denis Šantl, svi smo ubijali tricama. A koliko smo samo puta pokisli do gole koze, trenirali po svim vremenskim prilikama i neprilikama i nikada nismo kasnili na treninge.
Noćni treninzi u Čakovcu bili su jedini mogući termin za trening. Sport je bio na prvom mjestu, a onda tek sve ostalo. Moglo se ne ići u školu, ali trening se nije mogao propustiti. Ne znam jeli itko od nas ikada propustio trening… Osim Julče i to jedino ako je bio bolestan.
Gostovali su kod nas timovi iz cijele Hrvatske, pa čak i iz ostalih zemalja. Pamtim kad je Čakovec imao najjači tim ikada, sa tamnoputim brojem 7 (Steve Gilbert) koji je došao kod nas igrati za Partizan. Susreti generacija uvijek su bili fenomenalni, grah sa kobasicom i svi ti ljudi koje nikada neću zaboraviti, gradili su ime tadašnjeg Modeksa. Kad sam dobio ključeve kluba, to je bio znak da sam uspio uvijeriti sve njih da je Modeks dio mene i uvijek će biti.
Poseban je osjećaj u životu kad uz sebe imaš nekog koga možes nazvati drugom familijom, to su Modeks i njegovi članovi nekad bili za mene. Tek nakon što smo osvojili sve živo, došla je i zaslužena dvorana, svlačionice i neka nova djeca. Imao sam osjećaj da je ljubav prema košarci tada još više porasla.
I danas pratim tadašnji Modeks, a današnji Rudar i vežem uz to razdoblje samo najbolja sjećanja. U srcu, sa svima nama, kroz pregršt priča, uvijek prolaze ti svi ljudi i svi događaji koji su nezaboravni.
Nakon jedno petnaest godina, vratio sam se ponovno u Središće da posjetim drage ljude i slučajno se zadesim u mesnici Hoblaj. Tada sam već živio 10 godina u Americi, dijelio sam grad sa mojim omiljenim košarkaškim klubom, Boston Celticsima (najtrofejnija NBA momčad svih vremena). Da mi je to netko tada rekao, ne bi mu vjerovao .
Čovjek iza pulta sa polukrvavim nožem, kaže „jesi ti onaj Dvanajščak?“. Ja mu odgovorim da jesam. „Mlađi ili stariji?“ Ja kažem „mlađi, ja sam Davor“. On onako sav krvav uperi nož u mene i smijući se kaže „Onaj tvoj brat Dado ubio nas je onim košem u zadnjoj sekundi u kupu. Nikad to neću zaboraviti , ja sam tada bio vlasnik košarkaškog kluba Fasung iz Vratišinca“. Taj mesar i vlasnik košarkaškog kluba iz Vratišinca bio je otac popularnog voditelja Radia 105, dobro znanog Dejana Šantla.
U tim trenucima shvatiš da neke stvari neće izumrijeti nikada. Te su noći pjevale Črne Strele, čulo se i u Sloveniji.
Pričalo se da je Ulica Rade Končara bolja od svih ostalih ulica u Središću jer su u njoj živjeli Cipi, Tule, Saša i Zoran Repalust, Vugli, Dado i ja, slavni košarkaši Modeksa, davne 1996 godine… rekao je za kraj Davor, ali nije zaboravio niti Gustava, najvjernijeg navijača kluba koji prati naše košarkaše i dan danas gdje god igrali te se veseli pobjedima i trofejima, ali i tuguje nakon poraza.
Kada je Davor posljednji puta navukao seniorski dres Modeksa, bila je 2003. godina na pripremnom turniru u Murskom Središću gdje su uz naše košarkaše nastupali još Međimurje iz Čakovca, Ivančica i Američki sastav Athletes in Action. Gustav je tada na poklon od Davora dobio majicu dugih rukava Boston Celtics i dres legendarnog Larrya Birda što možete vidjeti na slikama ispod u galeriji.
Davor danas radi kao tehničar u poduzeću 908 devices koja se bavi detekcijom kemijskih eksploziva i powder eksploziva, a rade za državne firme, policiju, aerodrome i slično.
Osim toga, Davor je osnovao i D&D training camps gdje radi kao nogometni, da dobro ste pročitali, nogometni trener i organizira kampove za djecu. Surađuje sa Dinamom iz Zagreba, a nadarena djeca imaju prilike doći u Zagreb u Dinamovu školu nogometa.
Dodajmo za kraj kako je Davor pred par godina košarkaškom klubu Modeks, točnije seniorima kluba poklonio komplet dresova Boston Celticsa, gdje su na leđima bili njihovi brojevi i prezime što također možete vidjeti na slici u galeriji ispod.
Naslovna slika: Košarkaši tadašnjeg Modeksa s američkim sastavom Athletes in Action 2003. godine, posljednji puta kada je Davor zaigrao za seniorski sastav Rudara.
Igrači Modeksa na slici su u crvenim dresovima.
Stoje: Saša Repalust, Mladen Tkalec, Saša Srnec, Igor Kurspahić, Dario Havoj, Igor Kutnjak, Marko Breglec, Dušan Frančić.
Donji red: Teo Cilar, Tvrtko Balaž, Davor Dvanajšćak, Stanko Tuksar.
(Teo Cilar)
