Branko Matuza-Metjuz rođen je 08.12.1947. godine . Već u petom razredu osnovne škole igrao je nogomet za selekciju iste. Prije njega to je uspjelo samo Sabo Josipu, a poslije njega Srećku Bogdanu-Čečiju. Za juniore Rudara prvi put nastupa12.03.1962. sa nepunih 15 godina. Prvi trener bio mu je Vladimir Cizar, a poslije Novak Petar stariji, Skočaj Vilibald i Rob Josip. Svi su oni radili volonterski, bez ikakve naknade. Za prvu momčad Rudara počinje igrati 1964. sa samo 17 godina te je morao imati specijalni liječnički pregled. U sezoni 1971./72. Igra za NK Oroslavje u tadašnjoj Zagrebačkoj zoni. Nakon toga 6 mjeseci provodi u NK MTČ u Čakovcu, a krajem 1972. vraća se u Rudar. Prestao je igrati 1978. zbog povrede meniskusa.
(Prvi snimljeni volej majstora voleja)
(S prijateljem Borisom Cizarom u mlađim danima)
NK Rudar osnovan je 1945. i ove godine bilježi 70 godina svog postojanja. Ova velika obljetnica prošla je nezapaženo jer u klubu je nisu obilježili nikakvim prikladnim činom, nekom utakmicom, prigodnom proslavom ili samo svečanom sjednicom Upravnog odbora. Da sve ne bi prošlo nezamijećeno odlučili smo objaviti razgovor s jednom od Rudarovih legendi Brankom Matuzom te na taj način podsjetiti građane i navijače Rudara da klub ima 70. rođendan.
Kako je bilo igrati u juniorskoj ekipi?
Trenirali smo dva puta tjedno s prvom momčadi. Na utakmice smo putovali vlakom u 6 ujutro do Čakovca, a dalje sa brocakom na leđima, pješke do okolnim mjesta. Najgore je bilo putovati u donje Međimurje. Presjedali smo u Čakovcu za Kotoribu. Da bi u povratku uhvatili vlak do njega smo trčali u dresovima i tek u njemu se presvlačili. Kući bi se vratili tek kasno poslije podne. Vođa puta pretežno je bio Medved Petar koji je u brocaku nosio bijeli kruh, paštetu, margarin i marmeladu. Sve smo to pojeli već prije utakmice koja je počela u 10 sati.
Najveći uspjeh juniorske generacije?
To je finale juniorskog kupa Međimurja 1964. Kada smo izgubili od Strahoninca 6:2. U polufinalu smo pobijedili Donji Kraljevec 3:1, a prije toga Slogu u Čakovcu čak 12:1. To je ujedno bila i najbolja utakmica te juniorske ekipe koja je igrala u sastavu: Cizar Boris, Varšić Đuro, Grubić Mladen, Soldat Željko, Novak Petar, Žižek Branko, Jambrošić Stanko, Varšić Vlado, Barat Marijan, Matuza Branko i Hoblaj Marijan. Varšić Vlado i ja bili smo izabrani u juniorsku reprezentaciju Međimurja, a igrali smo protiv Zagorja (Varteks) i izgubili 2:1. Cizar Boris i ja bili smo mjesec dana na probi u Varteksu, ali smo se vratili u Rudar jer su treninzi bili naporni i više puta tjedno.
Kako se razvijala vaša seniorska karijera?
U prvu ekipu Rudara ušao sam 1964. Tada su igrali Ivan Tkalec, Ivan Brodar, Mađarić, Novak (Fajko), Radiković Valent, Vlado Cizar, Andrija Tarandek i drugi. Kao najmlađi neke sam igrače „vikao“, npr. „Uđite Cizar ili dodajte Horvat“. Igrali smo u Međimurskoj ligi i bilo je sezona kada smo se borili za naslov, ali i onih u borbi za opstanak. Presvlačili smo se u DRTO Partizan i trčali do igrališta.
Koje su vam utakmice posebno ostale u sjećanju?
To je prva utakmica protiv NK Gradbenik iz Lendave koju smo pobijedili 3:2. Posebno smo obožavali utakmice protiv Nafte iz Lendave koju smo skoro redoviti pobjeđivali. Teško je bilo igrati po kiši jer su lopte bile teške i natopljene vodom, pa sam zbog toga izbjegavao igrati glavom. Zato sam uvijek izvodio penale (ni jedan nisam promašio), kornere i slobodne udarce. U mojoj karijeri bilo je mnogo lijepih trenutaka, pobjeda, ali i poraza.. Svi u ekipi bili smo prijatelji, nije bilo nikakvih klanova, a pobjede smo proslavljali s flašom pive i malinovcom. Jednu utakmicu moram posebno istaknuti. Borili smo se za opstanak i u Nedelišću pobijedili Borac koji je bio prvi s 3:1. Zabio sam dva gola, a poslije mi je prišao jedan navijač, častio me pivom i čestitao na igri cijele momčadi.
S kojim ste igračem posebno voljeli igrati?
Kada sam ulazio u prvu momčad veliku podršku davao mi je Ivan Brodar. Igrali smo na sredini terena, on na desnoj, ja na lijevoj strani. Njegove lopte imale su oči. Izvanredno smo povezivali obranu i napad . Ivek je imao izvanredan pregled igre i to nam je uvijek dobro koristilo.
Kako bi izgledao idealni sastav Rudara s igračima koje ste gledali, s kojima ste igrali i koje ste trenirali?
Veoma je teško napraviti izbor, ali on bi otprilike izgledao ovako. Mikulić (Terek V.) Brodar Ivan, Filipan (Balaž), Srša, Novak Petar mlađi, Srećko Bogdan, Levačić S. (Terek J.), Stanko Tomanić, Vlado Cizar (Barat M,), Radeljak F., Slavek Horvat (Rob D.)
U svojoj skromnosti Branko Matuza sebe nije postavio u idealnu ekipu Rudara. Mi smatramo da mu je tamo svakako mjesto što dokazuje i ovaj razgovor.
Tko je po vama najbolji Rudarov tandem?
Mislim da Rudar nikada prije, a ni poslije nije imao tandem kakav su bili Stanko Tomanić i Vlado Cizar. Veliki igrački znalci koji su se međusobno nadopunjavali. Bili su strah i trepet međimurskih travnjaka.
Bili ste i trener?
Na zamolbu predsjednika Barat Marijana bio sam trener Rudara u dva mandata. Imao sam izvanrednu generaciju (Rob Damir, Novak Zoran, Žerjav Stjepan, Barat Rudi, Dobranić Stjepan, Zadravec Rajko, Braća Rajf, braća Braniša). Bili smo na prvom mjestu, no oduzeli su nam 5 bodova zbog neupisanog crvenog kartona. Nakon toga bio sam razočaran i napustio sam trenersko mjesto.
U tako bogatoj karijeri sigurno je bilo i mnogo anegdota. Da li bi izdvojili koju?
Jednom smo trenirali, a neka su djeca igrala nogomet. Jedan vikne: „Ja sam Zambata!“, a drugi da mu parira, također vikne: „A ja sam Matuza!“ Bilo mi je ugodno to čuti. Taj mali bio je Novak Zoran kojem sam poslije bio trener.
Vaše mišljenje o sadašnjem trenutku Rudara?
Mislim da se radi izvrsno na svim nivoima u čemu ipak prednjači izvanredno organizirana nogometna škola. Toliko puno nije napravljeno nikada u povijesti. Što se pak prve ekipe tiče, mislim da bi trebali napredovati i igrati u 3. HNL za što postoje svi preduvjeti.
Diplomirani ste inženjer tekstila. Kojim poslom ste se inače bavili?
Radio sam u tekstilnoj industriji, u tvornici Vrpci i vezica (pozamanterija) u Murskom Središću, a i u MTČ-u u Čakovcu. Tako sam proveo čitavi radni vijek.
Osim nogometa imali ste još jednu sportsku ljubav?
Počeo sam igrati tenis onako iz rekreacije u TK Mursko Središće, ali najviše iz zabave i dobrog društva. Igrali smo u 3. HL i išli igrati u Vinkovce za vrijeme Domovinskog rata kada se nitko osim naše ekipe nije usudio tamo otputovati.
(Na teniskim terenima)
Vi ste i dosta putovali po svijetu?
Da, ali najviše zbog posla. Tu su mi u uspomeni ostala putovanja u Izrael, Francusku i Indiju. Posjetio sam Isusov grob, Zid plača, Taj Mahal, Roland Garros..
I nešto za kraj?
Svim bivšim i sadašnjim igračima Rudara, svim bivšim kao i sadašnjoj upravi kluba, želim čestitati veliku obljetnicu, 70-tu godišnjicu našega NK Rudara. Građanima našeg grada želim Čestit Božić i puno uspjeha u Novoj 2016. godini.
(R. Tomanić, fotografije iz arhive B. Matuze)
(1967./68.)
(1967.)
(Reprezentacija gimnazije”Josip Slavenski” Čakovec, 1964.)
(Jedna od ekipa Gornjeg kraja)
(Utakmica u Mađarskoj)
(Nenad Bjeković igrač Nice i Branko Matuza)
(U Francuskoj na teniskom stadionu Rolang Garros)
(Indija)
(Taj Mahal, Indija)
(Isusov grob, Izrael)
(Zid plača, Izrael)