U javnosti Međimurja, osobito u njegovu donjem dijelu, već desetljećima prevladava uvriježeni narativ o „partizanskom oslobođenju“ u travnju 1945. godine. Taj pogled na prošlost duboko je ukorijenjen u lokalni identitet, ali i u političku simboliku. Ipak, uvid u hrvatske, mađarske i sovjetske arhivske izvore otkriva znatno složeniju sliku – onu koja se ne poklapa uvijek s dominantnim javnim interpretacijama.
Okupacija: što govore dokumenti?
Jedna od ključnih točaka prijepora odnosi se na samu prirodu okupacije Međimurja tijekom Drugog svjetskog rata. Ratni dokumenti jasno pokazuju da se područje dosljedno označavalo kao teritorij pod mađarskom okupacijom. Mađarska vojska preuzela je kontrolu 1941. godine i uspostavila civilnu i vojnu upravu.
Njemačke snage, iako prisutne u širem kontekstu rata, u Međimurju su se pojavile tek sporadično – u prolazu na početku rata i tijekom povlačenja 1944. i 1945. godine. Termin „nacistička okupacija“, koji se često koristi u javnom diskursu, uveden je tek nakon rata, u političkom kontekstu nove vlasti, kao dio šire ideološke interpretacije.
Tko je vojno oslobodio Međimurje?
Arhivski izvori iz tri različita sustava – sovjetskog, mađarskog i jugoslavenskog – podudaraju se u ključnom zaključku: odlučujuću vojnu ulogu u oslobađanju Međimurja imala je Crvena armija.
Prema dostupnim podacima:
- sovjetske snage probile su obrambene linije kod Štrigove,
- nastavile progon njemačkih postrojbi prema Austriji,
- dok su partizanske jedinice ušle na područje Međimurja tek nakon prolaska sovjetskih trupa.
Uloga partizana bila je prije svega politička i administrativna. Postoje i svjedočanstva pripadnika tadašnjih jedinica koja potvrđuju da su imali zapovijed izbjegavati borbene sukobe u tom sektoru.
Unatoč tome, poslijeratni narativ naglašavao je upravo partizansko oslobođenje, što je bilo važno za legitimizaciju nove vlasti i izgradnju jedinstvene antifašističke priče.
Poslijeratno razdoblje i prešućena poglavlja
Nakon ulaska partizana uspostavljena je revolucionarna vlast koja je, prema dostupnim izvorima i kasnijim istraživanjima, provodila masovna uhićenja, konfiskacije i likvidacije bez suđenja.
Procjene govore o 1.500 do 1.700 žrtava, a postojanje masovnih grobnica dodatno potvrđuje razmjere represije. O tim događajima desetljećima se nije javno govorilo, a službena dokumentacija koristila je ublažene izraze poput „nestao“ ili „odveden“.
Tek nakon 1990. godine započinju sustavnija istraživanja i ekshumacije, koje su otvorile prostor za širu raspravu o tom dijelu povijesti.
Zašto se stari narativi održavaju?
Unatoč novim spoznajama, dominantni narativ o „partizanskom oslobođenju“ i dalje je prisutan. Razlozi za to su višestruki:
- dugotrajni utjecaj jugoslavenskog obrazovnog sustava,
- lokalne političke i identitetske tradicije,
- izostanak cjelovite tranzicijske pravde,
- te politički pragmatizam koji često koristi povijesne simbole za mobilizaciju birača.
Zanimljivo je da u takvim komemoracijama sudjeluju i političke opcije različitih ideoloških usmjerenja, što dodatno pokazuje koliko su povijesni narativi isprepleteni s današnjom politikom.
Povijest između činjenica i interpretacija
Rasprava o oslobođenju Međimurja ne bi trebala biti pitanje ideologije, već odgovornog odnosa prema prošlosti. Prihvaćanje povijesnih činjenica – pa i onih neugodnih – nužan je korak prema zreloj kulturi sjećanja.
To ne znači negirati antifašističku borbu, već je sagledati u njezinoj punoj kompleksnosti. Arhivski izvori, kako domaći tako i strani, nude priliku za takav pristup – onaj koji se temelji na dokumentima, a ne na mitovima.
Željko Tomašić